Etnolozi

Tomislav Pletenac je rođen 1967. godine. Studirao je na Tehničkom fakultetu u Mariboru, gdje je stekao zvanje inženjera informatike. Nakon toga studirao je te diplomirao etnologiju i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. radi kao znanstveni novak u istoj ustanovi, a nakon stečenih zvanja magistra te doktora etnologije, postaje docent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta.

Uža područja interesa su mu: teorija, povijest etnologije, postkolonijalizam i politička antropologija. Član je Hrvatskog etnološkog društva i Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Zajedno sa Borisom Perićem potpisuje knjigu “Fantastična bića Istre i Kvarnera“.

Luka Šešo je rođen 1977. godine u Zagrebu gdje je završio Klasičnu gimnaziju i upisao 1996. godine studij povijesti i etnologije na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 2001. godine na Odsjeku za etnologiju, a magistrirao 2003. na Odsjeku za povijest. Od 2002. godine zaposlen je u Odsjeku za etnologiju Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu gdje se bavi temama iz mitologije, narodnih vjerovanja i religijske antropologije. 2006. stekao je naslov magistra povijesnih znanosti, a 2010. godine doktorirao je na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Znanstvenu karijeru započeo je na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, radio je u Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a trenutno je zaposlen kao docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Od 2002. godine Luka Šešo se usmjerava prema istraživanju mitologije i antropologije religije. Istražuje tradicijska vjerovanja i pučku religioznost u Hrvatskoj, analizirajući odnose realnog i irealnog u individualnim i kolektivnim diskursima te stereotipe o vješticama.

Svoje interese proširuje modernim historijsko antropološkim pristupima te se bavi etnološko-antropološkim dokumentarnim filmom kao medijem za popularizaciju etnoloških, antropoloških i folklornih tema.

Posljednje dvije godine usmjerava se na istraživanje suvremenih koncepata identiteta u kojima ga interesira sprega globalizacijskih i religijskih vrijednost. U svojem radu Luka Šešo služi se metodama etnologije, kulturne antropologije, antropologije religije, folkloristike, historiografije i sociologije. Autor je brojnih radova i predavanja te knjige “Živjeti s nadnaravnim bićima: vukodlaci, vile i vještice hrvatskih tradicijskih vjerovanja” (2016). Trenutno radi na doktoratu o vjerovanjima u nadnaravna bića dalmatinskog zaleđa.

Prof. dr. sc. Vitomir Belaj svojim je predanim radom zadužio etnološku znanost u Hrvatskoj, a svojim je studentima uzor profesora i znanstvenika. Vitomir Belaj omiljeni je predavač i nastavnik, pravi i zadnji «gospodin profesor». Njegova su predavanja tematski zanimljiva, a oblikovana poput napetih priča, pa slušatelji s napetošću očekuju rasplet događanja.

Vitomir Belaj rođen je 8. studenoga 1937. u Mariboru. 1961. godine diplomirao je etnologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a na istom je Fakultetu stekao znanstveni stupanj magistra znanosti 1966. godine s temom Utemeljitelj hrvatske etnologije dr. Antun Radić, a 1979. obranio je disertaciju Kultni vrtići u Jugoslaviji i njihov etnološki okvir. Vitomir Belaj sudjelovao je s vlastitim izlaganjima na više desetaka znanstvenih i stručnih skupova, seminara, tribina, konferencija i kongresa u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je član Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje, a sada je član Područnoga znanstvenog vijeća za humanističke znanosti pri Nacionalnom vijeću za znanost.Član je raznih stručnih i znanstvenih udruženja (Hrvatskoga etnološkog društva, Hrvatskoga društva folklorista, Matice hrvatske) u kojima je obnašao ili obnaša razne funkcije kao član odbora ili predsjednik.

Za svoj je rad dobio nekoliko važnih priznanja i nagrada: Godišnju državnu nagradu za znanstveni rad Republike Hrvatske za 1998. godinu, te Veliko priznanje Filozofskoga fakulteta u Ljubljani 1999. godine. Objavio je dvije samostalne knjige, a tri u suautorstvu. Najveći je doprinos prof. dr. sc. Vitomira Belaja upravo njegov nastavni i znanstveni rad. Od početaka svoje znanstvene karijere napisao je ukupno oko 200 naslova, a više od polovice radova ima znanstveni značaj. Radove objavljuje u domaćim i inozemnim časopisima i stručnim izdanjima. U svojim se istraživanjima bavi dvjema temama: običajima s vjerovanjima i poviješću etnološke misli i teorije. Od 1969. godine bavi se običajima i njihovom interpretacijom u drevnoj slavenskoj religiji, a posebice se bavio običajima s maskiranim ophodima. U kasnijem se radu više usredotočio na istraživanja pučke, napose marijanske pobožnosti, te rekonstrukcijom fragmenata praslavenskoga poganstva u pučkim predajama. Napisao je niz studija o raznim osobama iz hrvatske povijesti i kulture i o njihovim doprinosima hrvatskoj etnološkoj znanosti: Antunu Radiću, Josipu Bedekoviću, Matiji Antunu Relkoviću i drugima.

Svoja je znanstvena dostignuća objavio u knjigama: Die Kunde vom kroatischen Volk. Eine Kulturgeschichte der kroatischen Volkskunde (1998), a iste mu je godine objavljena i knjiga Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Drugo, znatno dopunjeno izdanje ove knjige dobilo je status sveučilišnoga udžbenika, a upravo je u tisku.

Profesor emeritus Miroslav Bertoša rodio se 17. svibnja 1938. u Beogradu u obitelji istarskog emigranta, agronoma Ivana Bertoše, posljednjeg maturanta stare Hrvatske gimnazije u Pazinu. Od kasne jeseni 1947. stalno je nastanjen u Puli, gdje je završio osnovnu školu i osam razreda Hrvatske gimnazije. Diplomirao je povijest s književnošću na Pedagoškoj akademiji u Puli (1963.), a 1966. i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na tom je Fakultetu (1981.) obranio doktorsku disertaciju pod naslovom “Gospodarske i društvene prilike u mletačkom dijelu Istre u doba kolonizacije XVI. i XVII. stoljeća”. Te je godine na temelju dotadašnjih radova promaknut u zvanje znanstvenoga suradnika u riječkome Zavodu za povijesne i društvene znanosti tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odnosno u puljskoj Područnoj jedinici Zavoda.

Glavno područje njegovoga znanstvenog interesa obuhvaća istraživanje gospodarskih, društvenih, etničkih, migracijskih, kolonizacijskih i kulturno-antropoloških pojava u Istri (posebice u njezinome mletačkom dijelu) od konca XV. do konca XVIII. stoljeća, te proučavanje i kritično vrednovanje istarske historiografske baštine. Član je Société de Demographie historique u Parizu, Società italiana di demografia storica (Bologna-Firenze), Povijesnog društva Istre, itd. Njegovi znanstveni radovi o Istri i sjevernojadranskome akvatoriju zapaženi su i u stranome svijetu, napose u susjednoj Italiji, pa su gotovo izravno uneseni i u poglavlja o Istri u sintezu mletačke povijesti (usp. G. Cozzi – M. Knapton – G. Scarabello, La Repubblica di Venezia nell’età moderna: dal 1517 alla fine della Repubblica) u prestižnom izdanju nakladničke kuće Utet (Torino 1992.).

God. 1986. izabran je u zvanje znanstvenoga savjetnika, a 1993., osim što je nastavio znanstvenoistraživački rad u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, postaje i redovitim profesorom Pedagoškoga (kasnije Filozofskog) fakulteta u Puli (danas Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli). Za znanstvenog je savjetnika potvrđen 15. prosinca 1999. čime je to zvanje trajno zadržao. Osim znanstvenim radom Bertoša se bavi i publicistikom, pa od 1991. do konca studenoga 2002. u redovitoj novinskoj kolumni Glasa Istre pod naslovom Domišljanje Istre: između povijesnog i fikcijskog objavio 588 nastavaka osebujnih eseja u kojima se prožimaju povijest, kultura i politika. Bio je glavni je urednik (uz dr. sc. Roberta Matijašića) Istarske enciklopedije, tiskane u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu (2005.). Za to je izdanje napisao veliki broj natuknica.

God. 1969. primio je nagradu “Mate Balota / Mijo Mirković”, a 1990. nagradu “Istaknuti kulturni radnik grada Pule”. God. 1994. odlikovan je Državnom nagradom za znanstveni rad “Bartol Kašić”, a 1997. odlukom predsjednika Republike Redom hrvatskog trolista i Spomenicom Domovinske zahvalnosti. Za izniman doprinos unapređivanju znanosti, osobito u otkrivanju nove slike Pule god. 2006. primio je Nagradu Grada Pule za životno djelo.

Miroslav Bertoša, prof. emeritus na 10. jubilarnnom LegendFestu u Pićnu upoznao nas je sa zanimljivom pričom,– istarskim slučajem koji se dogodio koncem 18. stoljeća. Arhivska je to priča, doživljena i prepričana riječima i rječnikom povjesničara. Ispisana je s požutjelih stranica kodeksa Državnog arhiva u Veneciji, a u središtu pozornosti nalaze se događaji iz 90-ih godina 18. stoljeća koji su izazvali oštre prijepore između seljaka kòmuna Tar i njihova župnika Martina Velovića.

Mr. sc. Zoran Čiča na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je etnologiju i povijest te magistrirao 1995. g. na Odsjeku za etnologiju temom o kultu vila te vilenicama i vilovnjacima (vilenicima, vilenjacima) kao njegovim ljudskim predstavnicima i nositeljima u prošlosti, a istraženi su i razlozi njegovog nestanka u kontekstu doba progona vještica. Radio je u Institutu za etnologiju i folkloristiku, a danas kao konzervator za zaštitu etnološke baštine u Konzervatorskom odjelu u Zagrebu Ministarstva kulture RH. Predsjednik je Hrvatskog etnološkog društva u mandatu 2011.-2013. te 2013.-2015. godine.

Knjige
2002. Vilenica i vilenjak. Sudbina jednog pretkršćanskog kulta u doba progona vještica. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.

Znanstveni radovi
1991. Duhovno iscjeliteljstvo u vjerskoj zajednici Radosna vijest. Studia ethnologica vol. 3: 117-135.
1993. Etnologija, antropologije. Etnološka tribina 16: 47-55.
2001. Volkskunde, Anthropologien. U: Kroatische Volkskunde/Ethnologie in den Neunzigern. Hgs. Jasna Čapo Žmegač, Reinhardt Johler, Sanja Kalapoš, Herbert Nikitsch. Wien: Veroffetlichungen des Instituts fur Europaische Ethnologie, Band:22., str. 131-142.
2002. Vilenica and vilenjak : Bearers of an extinct fairy cult. Narodna umjetnost 39/1: 31-63.

Doc. dr. sc. Evelina Rudan je rođena je u Puli 1971. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti i nakladničkom poduzeću “Josip Turčinović” (Pazin) kao lektorica, novinarka i urednica. Od 2000. zaposlena je kao zn. nov. na projektu Novi zapisi hrvatske usmene književnosti (voditelj: prof. dr. Stipe Botica) pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U okviru projekta arhivirala je i klasificirala suvremene zapise (prikupljana građa u razdoblju od 1986.) te surađivala na izradi računalnog kataloga za arhivu prikupljene građe. Sudjelovala je u izvođenju nastave seminara za studente kolegija Hrvatska usmena književnost, Predaja kao žanr, Hrvatska usmena književnost 18. stoljeća, Iz povijesti hrvatske usmene književnosti, Teorija i poetika hrvatske usmene književnosti i Tipologija malih literarnih formi. Provodila je terenska istraživanja u Slavoniji, Zagrebu, a najopsežnije u Istri u razdoblju od 2000. do 2003. (43 rkp. i audio-zbirke). Sudjelovala na domaćim i inozemnim znanstvenim skupovima.

Doktorsku disertaciju pod naslovom: Nadnaravna bića i pojave u usmenim predajama u Istri obranila je 2010. godine. Bila je tajnica Zagrebačke slavističke škole (2000. – 2003.). Objavila zbirke pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000.), Posljednja topla noć (sa S. Lipovcem i D. Peričićem) (2002.), Breki i ćuki (2008.) te Pristojne ptice (2008.).

Diplomirala je povijest i etnologiju te naknadno i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stekla potom zvanje magistrice znanosti (s temom Feng shui: Etnološka analiza društveno-kulturnog fenomena) te naposljetku i doktorirala na području humanistike, polje etnologija i kulturna antropologija (s temom Revitalizacija identiteta slovačkih Hrvata od 1989. do danas), zahvaljujući stipendiji Vlade Slovačke Republike.

Zaposlena je od 2001. godine u Institutu za etnologiju i folkloristiku kao voditeljica Odjela dokumentacije u kojem vodi projekt razvoja digitalnog repozitorija nematerijalne kulture i razne druge projekte vezane uz digitalizaciju građe, objavljivanje arhivskog materijala (npr. Antun Dobronić: Narodne popijevke s otoka Hvara, 2011.), izradu virtualnih i muzejskih izložbi (npr. Foto album narodnih nošnji Franza Thiarda de Laforesta, 2014.), snimanje dokumentarnih etnografskih filmova (npr. produkcija filma Nagrišpane traverse, 2015.) i dr. Istodobno je suradnica na više domaćih i europskih znanstvenih projekata iz područja kulturne antropologije i digitalne humanistike te voditeljica za Hrvatsku u projektu Humanities at Scale (Horizon 2020). Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova koje predstavlja na domaćim i međunarodnim skupovima.

Članica je Vijeća nacionalnih koordinatora u europskom konzorciju za umjetnost i humanistiku DARIAH-ERIC, kao nacionalna koordinatorica i predstavnica za Hrvatsku pa joj je trenutno u fokusu interesa područje digitalne humanistike i razvoj e-infrastrukture za umjetnost i humanističke znanosti. Inače, u njezino područje znanstvenog interesa ulaze teme koje se vežu uz nematerijalnu kulturnu baštinu, istraživanje svakodnevice i alternativnih stilova života te pitanja identiteta i društvenog sjećanja.

Bibliografiju možete vidjeti ovdje.

Lidija Bajuk rođena je u Čakovcu i živi u Zagrebu. Diplomirana je učiteljica, knjižničarka, etnologinja i antropologinja te doktorandica hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U šk. god. 2006./2007. kao urednica glazbene kulture uredila je tri multimedijska udžbenika i tri priručnika. Od 2012. zaposlena je kao asistentica u Institutu za etnologiju i folkloristiku, na nacionalnom projektu Hrvatska nematerijalna kulturna baština, društveni identiteti i vrijednosti (09-59) Hrvatske zaklade za znanost (2012.-2014.) te institutskih internih projekata Nematerijalna kultura i digitalna humanistika i Kulturna animalistika: životinja i čovjek – interdisciplinarne analize i mnogostruke kulturne prakse (2015.).

Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskoga etnološkog društva, Matice hrvatske i International Society for Narrative Research. Od 2015. pročelnica je Odjela za etnologiju i arheologiju Matice hrvatske. Objavila je sedam samostalnih zbirki pjesama, četiri knjige proze, jednu stručnu knjigu, te dvadesetak stručnih i znanstvenih radova. Objavila je šest etno audio-albuma, te jedan kantautorski.

Povremeno vodi vlastite etno edukativne radionice za djecu i odrasle, sklada i pjeva za film.

Surađuje s drugim glazbenicima, s ekološkim i humanitarnim udrugama, s kulturnim i obrazovnim institucijama. Potakla je i suorganizirala nekoliko glazbenih etno projekata, terenska etnografska istraživanja, stručno – znanstvene skupove o nematerijalnoj kajkavskoj baštini, izložbe te osnivanje Centra nematerijalne kulture Međimurja.