Slavenska mitologija

U školama se uči o mitologiji starih Grka, Rimljana pa čak i Vikinga. Najčešće su to priče fantastičnog sadržaja u kojima su glavni junaci bogovi, polubogovi heroji i različita čudnovata stvorenja, a predstavljaju komadić tradicije, legende i identiteta tih nacija.

Malo je poznato da su i slavenski narodi imali bogatu mitologiju, ali ona se ne proučava toliko detaljno iz vrlo opravdanog razloga. O njoj postoji najmanje zapisanih povijesnih izvora, budući da Slaveni nisu imali pismo prije pokrštavanja. Tako da se većina slavenske mitologije prenosila usmeno, s koljena na koljeno, do današnjih dana. Ipak u 19. stoljeću javio se veći interes za rekonstrukcijom slavenske mitologije, a kredibilni povijesni izvori tu i tamo opisuju njihova vjerovanja i obrede – koji se podudaraju s usmenom predajom.

Neke riječi i imena koja danas koristimo svoj korijen imaju u staroslavenskoj mitologiji: Babaroga, Vesna, Davor, Kolovrat…

Osim usmenih, tu su i neki arheološki i pisani izvori

Projekt rekonstruiranja ne smije se oslanjati samo na usmenu predaju, budući da će zbog različitih interpretacija dovesti do pogrešnih tumačenja, a moguće su i potpune krivotvorine.

Ono malo što je zapisano o mitologiji može se pročitati u zapisima neslavenskih civilizacija, poput Herodotove Povijesti (479. godina prije Krista), koji spominje jedno pleme na sjeveru koje vjeruje da se ljudi pretvaraju u vukove na nekoliko dana. To korelira s narodnom predajom u slavenskim zemljama gdje su bogato opisani vukodlaci.

Drugi izvor je bizantski povjesničar Prokopija (6. stoljeće) koji je proučavao stanovnike oko Dunava, među njima i Slavene. Prema njemu, Slaveni su štovali boga, gospodara svega koji je stvorio grom i munje. To bi svakako mogao biti staroslavenski bog Perun, koji je vrlo sličan grčkome bogu Zeusu. Izuzev starih bogova, Prokopije spominje i vjerovanja u razna nadnaravna stvorenja, poput zlih duhova i dobroćudnih vila, ali ne spominje njihova imena.

U 12. stoljeću imamo zapise koji opisuju slavenska vjerovanja prije pokrštavanja, a tu se spominju Perun, Veles, Dažbog, Stribog, Mokoš, Svarog, Svantevid i brojni drugi akteri koji će postati važni komadići slagalice staroslavenskih vjerovanja. Važno je napomenuti kako su se Slaveni “pocijepali” na različite frakcije (južne, istočne i zapadne), a svatko od njih je imao drugačiju hijerarhiju svojih božanstava.

Što se pak tiče arheoloških ostataka, pronađene su statue nekoliko slavenskih božanstava, koje odgovaraju opisima usmene predaje.

Dobro, u koje su bogove vjerovali Slaveni?

Kao u većini poganskih religija, i kod Slavena imamo kakvu-takvu hijerarhijsku strukturu. Vrhovni bog kao predsjedavajući, mnoštvo bogova ispod njega, a ispod njih polubogovi, heroji i fantastična bića.

Većina teorija kao vrhovne bogove, ovisno o tome iz kojeg su “plemena” Slaveni dolazili, ističu Svaroga, Svantevida i Triglava. Sva trojica su povezani sa Suncem, a većina hramova je bila na ovaj ili onaj način posvećena Suncu.  Budući da je ta mitologija stara oko 3.000 godine, s vremenom je to mjesto preuzeo najčešće spominjan bog u slavenskoj mitologiji – Perun. Njegovu protutežu, odnosno glavni “negativac”, bio je Veles.

Perun je bio nebeski bog groma i munje koji vlada čitavim svijetom, dok je Veles bio podzemni bog, kralj podzemlja, koji vlada carstvom mrtvih. Njih dvojica su u konstantnom sukobu, a pokrštavanje je s jedne strane bila laka zadaća, zbog paralela s Bogom i Sotonom.

Ostatak mitologije

Kao u većini mitologija, Perun je imao djecu koji su sami postali božanstva. Tako je njegov sin Jarilo bio bog plodnosti i vegetacije, a Morana žensko božanstvo prirode i smrti.

Zora i Danica, iako njihova imena sugeriraju prirodne pojave, također su opisivani kao božanstvene osobe. Danica je bila “Sunčeva mlađa sestra”, a Zora je smatrana “Sunčevom majkom”.

Vesna je bila boginja mladosti, proljeća i bujnosti, a Davor je bio sedmoglavi bog rata. Bog rijeka, voda i mora bio je Vodan, a njega se može usporediti s grčkim Posejdonom. Slaveni su vjerovali i u Ladu, boginju ljubavi i ljepote, a ona odgovara grčkoj Afroditi.

Lela je bila “šumska majka”, stara božica koja je ujedno i zaštitnik prirode.

Druga fantastična bića

Vukodlaci, vampiri i vile samo su neki od fantastičnih bića u koje su naši pretci vjerovali. Osim njih, tu je i čitav popis nekih za koje nikada niste čuli. Primjerice, “Morski ljudi” su bili bića koja izranjaju iz mora sa svijetlim kamenom. Tko im uspije ukrasti kamen, bit će sretan dovijeka.

Među njima je i famozna Babaroga, suha, crna starica, koju povezuju s vješticom. Tu su i razni “kućni” duhovi, poput zlog duha Kikimore, dobri kućni duh Domovoj i drugi.

Naravno, tu su bili i elementi koji nisu isključivo dio slavenske mitologije, poput zmajeva, krilatih zmija, aždaji, divova i drugih stvorenja.

Svakako je interesantno naglasiti da je na čitavom slavenskom prostoru (od Slovenije do Rusije) velik dio mitologije i starih vjerovanja posvećen duhovima, s jezivim pričama koje se ponekad podudaraju.

Sićušni dijelovi mitologije su preživjeli dan danas, najviši slovenski vrh zove se Triglav, a među mnoštvom starih imena za planine, rijeke i doline stari nazivi upućuju na imena koja su slična spomenutim božanstvima. Imena Vesna i Davor i danas su relativno često u uporabi, a prezime Kolovrat ujedno je i simbol koji se veže uz većinu slavenskih božanstava.

 

ETNOLOG VITOMIR BELAJ U KNJIZI »HOD KROZ GODINU« OTKRIVA TRAGOVE PRASLAVENSKOG BAJOSLOVLJA U SVIJETU OKO NAS

Mitska je pozadina zaboravljena, religijski sustav ugašen. Ostali su fragmenti, riječi, toponimi, mitovi, obredi bez teološke interpretacije, ali ih ljudi i dalje izvode zbog neodređenog uvjerenja da tako treba biti. Stoji to, između ostalog, u knjizi »Hod kroz godinu«, pokušaju rekonstrukcije prahrvatskog mitskog svjetonazora, kako veli njezin autor Vitomir Belaj. Drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje objavila je Tehnička knjiga – Golden marketing iz Zagreba.

Etnolog Vitomir Belaj, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pojašnjava indoeuropski okvir slavenskog bajoslovlja – kako naziva mitologiju. U sklopu općeg porasta interesa za duhovno, svjedoci smo i pojačanog zanimanja za oblike vjerovanja naših predaka, pojašnjava autor i dodaje da je slavenska mitologija često hobi-tema pa stoga vapi za stručnom interpretacijom.

Čovjek u središtu između reda i nereda, kaosa i kozmosa

Slavenska duhovna baština, slično kao i drevne mitologije naroda od Atlantika do Tihog oceana, pokazuje istu strukturu mitskih obrazaca iz čega proizlazi potraga za temeljnim principima života. Krhotine koje su sačuvane do modernih vremena iskazuju zajedničke temeljne istine o prirodi svijeta i težnji čovjeka za životom u skladu s prirodnim zakonitostima. U tom je svjetonazoru čovjek u središtu između reda i nereda, kaosa i kozmosa. Vrijeme se ne shvaća kao vremenska crta, već je to ciklično kruženje između reda i nereda s težnjom prema ponovnoj uspostavi ravnoteže.

Božanstva pritom nisu crno-bijeli dualistički likovi, nema raja i pakla. Ljudima stiže dobro i zlo kako od Velesa, gospodara podzemlja i mrtvih, tako i od vrhovnog božanstva Peruna. Mara se iz poželjne djevojke preobražava u opasnu Moranu. Božanstva su, kao i pojave u prirodi, podložne metamorfozi.

Mitovi o borbi između gromovnika (Peruna) i zmije (Volosa/Velesa) podudaraju se ne samo kod Slavena i praslavenskih naroda. Zajednički im je izvor u Vedama – najstarijim tekstovnim spomenicima indoeuropskih jezika (značenje riječi veda je vidjeti, znati, uvid u istinitu prirodu svijeta, odakle porijeklo vuče i slovenska riječ vedeti, odnosno znati).

Objašnjavajući slavensku mitologiju, Belaj se u niz navrata dotiče i toponima u Istri, obilježavajući ih kao važna sveta mjesta. Pojašnjava kako se u doba naseljavanja Slavena nova postojbina zaposjedala i ispunjavanjem prostora mitom, svojim bogovima. Slavenska svetišta prepoznaju se na Učki, gdje se nalazi vrh Perun iznad Mošćenica. Sveta se mjesta sastoje od tri točke posvećene vladaru reda Perunu, njegovoj ženi Mokoš i suparniku, Mokošinom ljubavniku Volosu. Između njih je oštri kut od 23 stupnja, što je vrijednost otklona prividne putanje između ekvinocija i obaju solsticija.

 

Sveti trokut

Spomenuti sveti trokut čine vrh Perun – Volosko – gudura pod Trsatom. Ispod vrha Perun su Potoki i mjesto Trebišće, gdje se prema mitologiji odvija boj između Peruna i Volosa. Perun (svake godine) ubija zmiju i time se nastavlja kružna izmjena godišnjih doba. Pod impozantnom trsatskom stijenom bilo je Volosovo mjesto, tumači Belaj. U kršćansko je doba iznad gudure izgrađena crkva sv. Jurja, što znači da je sjećanje na hrvatsko pogansko vjerovanje bilo živo te ga je valjalo suzbiti.

Na poganskim se svetim mjestima često nalaze kršćanska svetišta kao supstituti starih vjerovanja. Kao primjer za to Belaj navodi Gračišće i mjesto na kojem je podignuta crkva sv. Vida, a kilometar sjeverozapadno na visoravni je vrh Perunčevac. Nedaleko je i (Gologorički) dol, treći element u svetom trokutu. Pretpostavljajući da je u Istri postojalo više svetišta, Belaj navodi i to da su ona povezana u svojevrsnu transverzalu. Toponimi Perun, Perunčevac, Trebinje, Trebišće, Volos ili Veles upućuju na postojanje svetišta prije pokrštavanja Hrvata i Slovenaca u Istri.

Spomenimo i to da je pokrenuta inicijativa prema Ministarstvu kulture za obilježavanje toponima iznad Mošćeničke Drage, kao jednih od najznačajnijih praslavenskih svetišta u Hrvatskoj.

Premda su slavenske svete rituale i pjesme prekrili kršćanski obredi, ipak daju se naslutiti izvori i njihova magijska podloga. Primjerice, paljenje božićnog panja – badnjaka – kojemu se daje i hrana, simbolizira Volosa s kojim se bori Perun. Volos – zmaj ili zmija – predstavlja kozmički princip nereda, penje se na Gromovnikovu goru (Perunovu) i narušava red. Gromovnik mora otjerati uljeza, ubija zmaja koji se skriva ispod panja u vodi, oslobađa vodu (i stoku) te uspostavlja red u prirodi. Paljenje badnjaka, ili slame u nekim krajevima, ujedno je i simbolični završetak godine i vegetacije.

 

Poganska božanstva

Nakon unosa svete grane, slame i svijeće u kuću na Badnjak, pravoslavci (kao što i slavenski rituali nalažu) do jutra ne izlaze iz kuće. Nemaju polnoćku kao katolici, nego na misu odlaze rano ujutro. U običajima kao što je božićno drvce, sijanje božićne pšenice, proslava rođenja malog Boga, sveti Nikola kao donositelj darova, bojanje uskrsnih pisanica… može se sa sigurnošću utvrditi njihov pretkršćanski izvor, navodi autor. Mnogi običaji, primjerice ivanjski krjesovi poznati i danas, odavno su iščupani iz svojeg kulturnog konteksta koji nam je izmakao iz ruku, stoga izostaje njihova religijska interpretacija.

Neke su pjesme tako sačuvale neprepoznate značajke koje su u suprotnosti s kršćanskim nazorom. Praslavenski izvor Belaj prepoznaje i u primjeru jedne marijanske pjesme koja u narodnoj inačici iz mjesta nedaleko od Krapine predstavlja Mariju, djevičansku bogoroditeljicu u posve novom svjetlu. Ona ne pruža bezuvjetnu pomoć, već se pojavljuje kao osvetoljubiva i škrta. U toj pjesmi autor prepoznaje drugi lik – kćer visokih nebeskih božanstava praslavenskog poganstva, Maru, koja je osvetoljubiva i opasna.

Ljudi su tisućama godina prija Einsteina oblikovali misao o organskom jedinstvu prostora i vremena, navodi autor knjige, pojašnjavajući pojam sukoba u prirodi između kozmičkog reda i kaosa. S gledišta kozmičkih interesa, realno je samo ono što je uređeno, sveto, a sveto je samo ono stanje koje je bilo uspostavljeno činom stvaranja Pradoba. Zato je jedna od najvažnijih crta mitskog svjetonazora da svetost prožima sav naš život i okoliš.

 

Podsjetnik na slavensku mitologiju

Gromovniku Perunu početkom godine na Velju noć rodi se sin. Predstavnici podzemnog, Volosovog svijeta otimaju ga i odvode iz gore u dol preko mora u svijet mrtvih među vile. O tome svjedoče pjesme koledara, u kojima profesor Belaj prepoznaje likove slavenske mitologije. Na Jurjevo (23. travnja) oteti se sin vraća kao bog vegetacije i rodnosti, zeleni Juraj. U svom hodu kroz godinu Juraj susreće Maru, za koju ne zna da mu je sestra pa je u božanskom svijetu tako moguća i incestna veza. Svadba se događa na Ivanje, a donijet će rodnost zemlji jer Juraj iz Volosovog svijeta donosi vodu i toplinu. Ivanjski krjesovi, netom nakon proljetnog suncostaja, ravnodnevnice, svadbeni je ritual za Maru i Jurja. Njihov se hod kroz godinu poistovjećuje s vegetacijom da bi se Mara pri kraju godine transformirala u opasnu Moranu koja završava spaljivanjem nakon poklada – fašnika. Osvetoljubiva Morana ubija svoga odabranika. Prema pjesmama i običajima smatra se da Juraj umire na Badnjak kao Dedo Božić. Otud u nekim krajevima panj nazivaju did. Ciklus se ponavlja iznova s proljeća.