Petrinjska legenda – obitelj Frankopan
DOROTEJA I MARTIN FRANKOPAN / SREDNJOVJEKOVNA PETRINJA
Među povjesničarima je još uvijek puno prijepora oko neupitne lokacije stare, srednjovjekovne Petrinje. Jednu od mogućih lokacija otkriva nam priča o Doroteji i Martinu Frankopanu koja kaže kako je stara Petrinja izgrađena na brdu zvanom Gradina, u blizini sela Jabukovac, desetak kilometara od položaja današnje, urbane Petrinje. Što nam kazuje priča o Doroteji i Martinu Frankopanu? Kralj Koloman, 1240. godine, dodjeljuje staroj Petrinji status i povlastice slobodnog kraljevskog grada. Stara se Petrinja tim povlasticama proširila na Kneževo polje, imala je svoj grb i pečat, svog velikog suca i niže poreze crkvi i kralju. Tatarske provale, pljačke, razbojstva i drugi užasi potresaju ovaj dio Europe, a iz straha od tatarskih pošasti kralj Bela IV bježi prema Dalmaciji. Na tom putu prolazi i kroz naše krajeve gdje mu hrabri ratnici Petrinje i petrinjskog kraja boreći se kao lavovi pomažu u slobodnijem prolasku prema Dalmaciji. Kralj Bela IV im ne zaboravlja tu hrabrost i požrtvovnost i u znak zahvalnosti, 1242. godine, potvrđuje staroj Petrinji status slobodnog kraljevskog grada.
No, s tim i takvim statusom i povlasticama nikako se ne miri crkva naviknuta na obilnu crkvenu desetinu pa se Petrinja, kao jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova s ovih prostora, suprotstavlja i započinje borbu sa zagrebačkim biskupom radi crkvene desetine. Zbilo se to već 1253. godine kada biskup Filip izopćuje i proklinje Petrinjce koji mu odbijaju plaćati desetinu u naturi. Sukob naroda i crkvenih namjesnika širi se diljem Europe što sokoli inkviziciju koja ne sudi po pravdi i zakonu već slobodnom voljom proglašava i spaljuje nevine ljude kao „vještice i vješce“ samo zato što su se suprotstavili plaćanju vjekovnih nameta. U vremenima nestabilnih i slabih kraljeva te snažnog uspona velikaških hrvatskih obitelji Petrinjci se uzalud pozivaju na svoje kraljevske povlastice, a sve češće pustošenje tatarskih, a potom i turskih osvajača dovodi do osiromašenja naroda, pa tako i osjetnog smanjenja redovitih daća – poreza koji je Petrinja plaćala Kaptolu.
U 14. je stoljeću stara Petrinja u vlasništvu obitelji Zudar koja, po nalogu kralja Ljudevita I, zalaže Petrinju za 400 forinti Doroteji, udovici grofa Ivana Babonića, kasnije Blagajskog, a povodom njezine udaje za grofa Martina Frankopana. Petrinja je u to vrijeme jedna od najtvrđih hrvatskih utvrda, na braniku ne samo kraljevstva Ljudevita I nego i Kranjske, Štajerske i Koruške. Nakon vjenčanja Doroteje i Martina, 1448. godine, Petrinja je postala vlasništvo slavne hrvatske obitelji Frankopan i u tom je statusu ostala punih 30 godina. Kako nisu imali potomaka, Doroteja i Martin Frankopan, pred sve bližom turskom opasnošću daruju Petrinju zagrebačkom Kaptolu za „spas svojih duša“. Kaptol, također svjestan opasnosti od osmanlijskih prodora, odmah je dao dodatno utvrditi i učvrstiti Petrinju „da budu kmetovi od svake pogibelji zaštićeni“. Egida „pogibelj“ pritom se vezivala kako za Turke tako i za nesložne i uvijek daća gladne hrvatske velikaše. Nakon što Doroteja i Martin Frankopan napuštaju svoju voljenu staru Petrinju Kaptol je ne uspijeva zadržati jer su prodori Osmanlija sve besprizorniji i bešćutniji. Osmanlije prati strašan glas i stara Petrinja sve više pustoši tako da je povijesno prati epitet „Pusta“. Tragovi stare Petrinje nestaju u vihoru turskih prodora i osvajanja i nakon što je odlukom Hrvatskog sabora, 1543. potpuno razorena gubi joj se svaki materijalni trag da bi ti isti mrski osvajači i barbari, 1592. godine, u cilju daljnjih pljačkaških i razbojničkih pohoda prema Sisku, Turopolju i Zagrebu, sagradili Novu Petrinju /Yeni hisar – Novi grad/ na ušću Petrinjčice u Kupu.
