Legenda – Cvijeta Brestovska
Ova je legenda stvorena kao izvorna pripovijest iz 16. stoljeća koju je, pod naslovom „Cvijeta Brestovska ili krv za krv“ napisao, i u Đakovu 1905. objavio književnik Zvonimir Pužar /1875. – 1926./. Pužar je autor više od 20 povijesno – popularnih pripovijesti od kojih su neke, poput „Cvijete Brestovske“, uprizorene kao kazališni komadi.
A legenda kaže: Nakon što su primili kršćanstvo Hrvati su obećali vrhovnom katoličkom poglavaru – papi da ni s kim neće prvi zaratiti i da tuđe zemlje neće osvajati nego samo svoje braniti i živjeti u miru sa svima koji to žele. Onaj koji se brani, znano je to od pamtivijeka, sto puta je hrabriji, odlučniji i spremniji od onoga tko napada i osvaja. Kad braniš svoj dom, obitelj, ognjište, zavičaj, domovinu…tada ti nitko nije ravan bez obzira na brojčani ili bilo koji drugi hendikep u odnosu na napadača.
Najveće priznanje za taj svoj životni nauk, koji je među Hrvatima ostao nepromijenjen do dana današnjeg otjelotvorenog u riječima nadbiskupa Franje Kuharića u Domovinskom ratu za slobodnu Hrvatsku – „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu!“, Hrvati su dobili 1519. godine od pape Leona X. koji je našem narodu zbog toga pridružio zasluženi naslov „Antemurale christianitatis“ ili „Predziđe kršćanstva“.
Utkane u važne događaje iz povijesti legende su izazivale i strahopoštovanje, ali su i budile maštu u narodu. Jedna od takvih legendi ona je o Cvijeti Brestovskoj, hrvatskoj heroini iz 16. stoljeća, svojevrsnoj hrvatskoj Ivani Orleanskoj.
Cvijeta Brestovska bila je kći zapovjednika tvrđavice Brest, Pavla Brestovskog koji je u hrvatskoj povijesti ostao poznat i upamćen po riječima „Budi u prvom redu pošten, onda – bio ne bio plemić, zaslužan si član ljudskoga roda, plemenština bez poštenja ne vrijedi ništa!“
Legenda nas vodi u 1574. godinu. Turske su provale na prostore preko Kupe sve češće i žešće. Turci će u svom haračenju po ovim krajevima samo u ropstvo odvesti 35.000 Hrvata, a o ubijenima i osakaćenima da i ne govorimo.
Kako je pomoć od cara Maksimilijana i bana samo deklarativne prirode, čuvari i zapovjednici kršćanskih tvrđava i tvrđavica uz granicu, posebno sisačke i brestovljanske, sazivaju zbor kako bi se dogovorili što im je činiti, i kako se obraniti od turskog zuluma. Ban se hrvatski tada nije udostojio ni odazvati pozivu već je na urečeni sastanak poslao svog izaslanika – kanonika Dumbaja. Dumbaj je okupljenim ratnicima prenio poruku kako su ban i car spremni poslati i financirati stotinu vojnika za obranu od Osmanlija, i to posebice kupskih pličina koje su najranjiviji dio kršćanske obrane jer Turci preko njih mogu lako proći i ugroziti krajeve preko Kupe. Zapovjednike, vojnike i narod ova je ponuda ogorčila jer su bili svjesni koliko je minorna u odnosu na tursku moć i silu. Počeli su se buniti, rogoboriti, a neki čak i odlučno zagovarati da se kršćani poturče i priznaju Osmanlijsku vlast. Čuvši ovo skočila je Cvijeta, kći zapovjednika Pavla Brestovskog i u vatrenom govoru potpuno okrenula i pridobila sve za zajedništvo i otpor Turcima. Cvijeta je posegnula za najmoćnijim riječima u zanosu govoreći kako se vjera otaca i ime hrvatsko ne smije zatirati ni zatajivati. Čak i ako ban i car prekrše svoje obećanje i ne pošalju pomoć svi se oni moraju ujediniti i do posljednje kapi krvi braniti svoja hrvatska ognjišta. Časna pogibija puno je bolja nego nečastan uzmak i predaja! Ustala je Cvijeta na tom skupu i prva uzela mač u ruke, a kada joj se pridružio i njen dragi Juraj Reufert, porijekom izdaleka, ali rodom i srcem uz svoju Hrvatsku i Hrvate, više nije bilo dileme. Svi su im se pridružili i u prvom koraku otpora riješili se uhode u svetačkoj halji koji je dotad sve iz Bresta prenosio u tursku tvrđavu tako što su ga, bez suda, bacili i utopili u Kupi. Hrabri su branitelji Bresta na čelu sa svojom Cvijetom listom izginuli, a nakon njihove slavne pogibije Ferhat-beg je osvojio i ostale utvrde između Une i Kupe.
Nakon što su Turci završili rat s Perzijom, 1591. godine nastavljaju osvajanja po Europi. Sultanov namjesnik u Bosni – Hasan paša Predojević dao si je zadatak da osvoji čitavu Hrvatsku između Kupe i Save, a za ispunjenje tog cilja trebao je razbiti obranu linije na Kupi, te je za tu namjenu sagradio novu ratnu utvrdu na ušću Petrinjčice u Kupu – Yeni Hisar ili Novi grad, novu Petrinju. U svibnju 1593. godine Hasan paša počinje treću opsadu Siska na koji šalje moćnu vojsku od 10000 ratnika. No, kršćansku je vojsku, sastavljenu od Hrvata, Senjskih uskoka, Austrijanaca, Nijemaca, Štajeraca, Talijana.., vodio herojski duh Cvijete Brestovske koji je ušao i u karlovačke strijelce čiji je protuudar paralizirao Osmanlije koje su 22. lipnja 1593. godine izgubili bitku pod Siskom i time je njihova moć počela slabiti i opadati. Vidjevši što se dogodilo Rustem-beg je od straha da će kršćanska vojska, osokoljena pobjedom, napasti i Yeni Hisar dao je spaliti i uništiti novu tursku ratnu utvrdu kako ne bi pala u ruke Hrvatima.