Narodna vjerovanja

Bića iz narodnih vjerovanja

Legende, mitovi, priče… puni su čudesnih bića koja su za drevne narode bila stvarnost, a kolektivno sjećanje na njih čuvaju drevni zapisi i usmena predaja.

Samo naizgled čini se kao da su tajanstvena, sjenovita bića iz narodnih vjerovanja zaboravljena, ali zanimanje za njih ne jenjava ni u eri digitalne tehnologije. Naprotiv, upravo danas sve više želimo slušati priče o njima, crtati njihove oblike, dati mašti da se raspiše… Možda upravo zato jer su ona simboli nas samih, naše svijesti i podsvijesti, svijetlih i tamnih slojeva našeg bića, simboli vječne borbe Dobra i Zla u pričama koje nikada i ne mogu nestati.

Krsnik, Štriga, Mora, Zmaj, Vila, Malik, Div, Vampir… pročitajte što o njima pišu priznati hrvatski etnolozi. Saznajte ponešto o ovim bićima iz narodnih priča Istre i Dalmacije, a onda dođite na LegendFest kako biste se sa njima i susreli…

Mòra

Fotografija: Iva Lulić

Autor teksta: dr.sc. Luka Šešo

Naziv nadnaravnog bića mòra danas će nas u hrvatskom jeziku najčešće podsjetiti na izraze „noćna mora“ ili „more me brige“. To nas ne bi trebalo čuditi jer su ovi izrazi u tijesnoj vezi sa spomenutim bićem. Mòra, koja se kod Južnih Slavena naziva još i mura, zmora, morina, morica, morava, a kod Istočnih Slavena kikimora, označava noćno žensko biće koje, pretvoreno u razne oblike, dolazi moriti čovjeka, odnosno smetati mu u snu. Etimologija pokazuje da je riječ o praindoeuropskom korijenu mer koji prvenstveno nalazimo u svim slavenskim jezicima, ali i u drugim europskim jezicima poput engleskog nightmare, njemačkog mara, mahr, mare nizozemskog nachtmerrie, rumunjskog moroi, francuskog cauchemar itd. Svi ovi izrazi u spomenutim jezicima označavaju poremećaj spavanja, tegobe pri disanju, pritisak u prsima, osjećaj gušenja i paralize. Povezanost ovih simptoma s noćnim morama, pa i napadima noćnih demona, predmeti su intelektualne rasprave više od dvije tisuće godina…

Tko je i kako izgleda mòra

„Naš puk zove mòra, što naši Talijani zovu ‘Pesantola’, a Triestini ‘Ćinćut’. Čovjek kada umre se ga čuva dokle ga ponesu zakopati. Čuva se zato mrtvaca da ne bi priko njega skočila kokoš ili mačka, jer u slučaju da bi, tada iz njega bi postala mòra. Drugi opet kažu, da mòra postane ako priko diteta skoči mačka ili kokoš prije nego se ga krstu nosi. Mòra da hodi po noći dite cikati i pete mu glodati, i tada da se pretvori na kokoš ili mačku. I da Mòra se omrasi hoditi na dite, zato stave mu goli nož pod glavu i na zidu uz nožje učine križ Salamun. A vračarice da Mòra omrazi od diteta ili čovika kojega cika, izgovore tiho svoju tajnu formolu:

Mòra! Leži doma hroma!

Pusti su ti bâti, uzda ti je zemlja,

Svetoga Ivana sapeta, da biš od Boga bila prokleta.

Iz navedenog zapisa Stjepana Žiže, učitelja i skupljača folklorne građe iz 19. stoljeća, mogli bismo odmah definirati mòru u koju su vjerovali istarski stanovnici tog vremena. Riječ je o nadnaravnom biću koje nastaje od mrtve osobe ili, pak, djeteta kojeg je prije krštenja (ili u slučaju mrtvaca na odru) preskočila mačka ili kokoš. Dijete se stoga pretvori u osobu, a mrtvac u svojevrsnog duha kojeg se smatra mòrom. U najvećem broju slučajeva mòra, koja je isključivo žensko biće, napada malu djecu, a zaštititi se od nje može raznim magijskim postupcima ili formulama koje izgovaraju neke vračarice.

Istarska mòra koju navodi Stjepan Žiža jedna je od inačica. U njoj se, kada pogledamo i ostala nadnaravna bića, preklapaju elementi karakteristični za štrige i vukodlake. Mòra se stvara od pokojnika nakon smrti, što nas upućuje na vukodlake, dignute mrtvace, a njezina isključiva pripadnost ženskom rodu, s druge nas strane, asocira na vjerovanja u vještice. Nijedno od ovih preklapanja nije slučajno, znamo li da se u Istri, češće nego u drugim područjima, izjednačava značenja kudlaka i štriga, a gotovo na cijelom hrvatskog teritoriju mòra zapravo i jest vještica, odnosno mòra se spominje kao djevojka koja nakon udaje postaje vješticom. Tim slijedom mòra s vješticom dijeli još neke osobine. Smatra se da je mòra zla žena, a jednako kao i vještica pripadnica je određenog sela i zajednice u kojoj živi, radi i djeluje te drugi stanovnici znaju za njenu vokaciju i zle moći. U Istri se ipak rjeđe spominje udaja kojom bi mòra postala štrigom, već mnogo češće nalazimo primjere koji mòru opisuju kao nečistog ženskog duha koji napada ljude i malu djecu. Kao duh u mogućnosti je pretvoriti se u razne oblike, a najčešće u životinje poput kokoši, prasca, konja, mačke, a posebice muhe čiji oblik joj omogućuje nesmetan ulazak u kuće svojih žrtava….

Djelovanje i nadnaravne sposobnosti mòre

Najveći strah u ljudima izazivala je mòrina osobina da mori, tare i cika ljude. Ovi nazivi odnosne se na mòrinu sklonost da noću dolazi pretvorena u razne oblike napadati čovjeka u postelji. Ulazi kroz prozor, ključanicu ili malu pukotinu na zidu. Pri ulasku mòre u sobu obično se nešto razbije, vrata zaškripe ili se čuju neobični zvukovi koji najavljuju njezin dolazak. Mòra, pretvorena u crnu mačku, kokoš ili muhu, polako dolazi do svoje žrtve, sjeda joj na prsa i počinje ju moriti, odnosno izaziva pritisak od kojeg se ljudi oduzmu, ne mogu se micati niti spavati. Nerijetko pritom mòre cikaju čovjekove grudi i piju mu mlijeko ili krv. Čovjek je svjestan cijele situacije, ali je gotovo uvijek nemoćan oduprijeti se. Najizloženija su, dakako, mala djeca kojima mòra grize pete i pije krv, ponekad sve do same smrti.
Moć kojom se mòra pretvara u muhu možda je i najznakovitija njezina osobina. Riječ je zapravo mòrinom duhu koji u obliku muhe napušta tijelo i odlazi činiti zlo na daljinu.[vi] Znalo se stoga dogoditi da žene koje su mòre, jednako kao i štrige, tijekom spavanja, ispuštaju iz usta svoj zao duh u obliku crne muhe koji mori druge spavače. Slučajni očevici takvim ženama na usta su stavljali križić ispleten od slame ne bi li spriječili povratak duše u tijelo mòre.[vii]

Zaštita i borba protiv mòre

Kao što vidimo, mòra je na mnoge načine uspijevala doprijeti do uspavane žrtve. Bilo pretvorena u kakvu životinju, bilo slanjem svojeg duha (također pretvorenog u neku životinju). Takvim razvijenim načinima napada mòra je predstavljala vrlo opasno nadnaravno biće te je čovjek pribjegavao mnogim dosjetljivim načinima obrane i zaštite. Najbolje je, dakako, spriječiti mogućnost da mòra uopće uđe u kuću. Stoga bi stari Istrani prije spavanja začepili sve rupe u zidovima, a u ključanice stavljali oštre predmete kako se mòra ne bi mogla provući. Pribjegavalo se i raznim magičnim postupcima obrane pa su se po zidovima spavaće sobe ili na dječje kolijevke urezivali Salamunski križevi (pentagrami) za koje se vjerovalo da će svojom moći odvratiti duhove. Djetetu pod jastuk stavljao se nož koji bi odvratio mòru u slučaju napada, a nije bilo isključeno ni pozivanje svećenika koji bi preventivno blagoslovio i pokadio kuću. Ako preventive ne bi urodile plodom valjalo je uhvatiti mòru tijekom samog napada. Pravila nalažu da uhvaćenu mòru treba držati do prvih pijevaca jer se vjeruje da će se ujutro pretvoriti u osobu iz sela za koju se pretpostavlja da je mòra pa će nestati njene moći. Dakako, uhvatiti mòru, koja je obično pretvorena u duha, mačku, muhu ili kakav drugi oblik samo je po sebi teško, a pogotovo u trenutku morenja u kojem je čovjek oduzet i slab. Međutim, neki primjeri pokazuju da uhvatiti mòru ipak nije nemoguće. To obično pođe za rukom onome koji na ključanicu stavi grlo boce ili tikve kako bi se pri ulasku u sobu mòra zabila u nju. Bocu treba brzo začepiti i idućih dana promatrati koja će se žena u selu početi sušiti jer će upravo ta osoba biti mòra koja pati zbog zarobljenog joj duha. U slučaju da mòra ipak izbjegne boci i uspije pobjeći, vjeruje se da je za njom potrebno vikati: „Kurvo, doći ćeš ti meni na zajam“ ne bi li ju se tako natjeralo da se idući dan vrati. Često se događalo da je sutradan ujutro kakva žena zaista došla pozajmiti soli ili brašna te bi ju seljak, uvjeren da je to mòra od prošle noći, pošteno namlatio.
Na kraju treba napomenuti da se uz sve načine preventive i obrane ipak događalo da mòra nekog teško satre pa taj ostane ležati bolestan dugo vremena. U takvim slučajevima zovu se u kuću zaklinjači koji tajnim molitvama mogu izliječiti žrtvu. Jednu takvu molitvu čuo je u Istri krajem 19. stoljeća svećenik Josef Ptašinski pa ju ovom prilikom iznosim onako kako ju je on zapisao:

„Da se protjera moru moli zaklinjač tajnu molitvu Sv. Tome na djetetom i položi nad njim ruku.
‘Sv. Toma Angjelija, povisma je sakupio
Od povismi konce preo, od koncije mriže pleo.
Polika (obašao) je sva smetlišta, luzišta i pazderlišta.
Polovio i sve štrige i štrigune i sve bilfe i bilfune
I sve rise i risume, i sve more i morune (mornjak).
Povel ih je na ravno polje, naložio u tom polju velik oganj,
Počel ih je hitat u taj velik oganj. Oni su mu se počeli moliti,
Sveti Toma Angjelija ne zateri ime naše, gdje se bude
sveto ime zvalo pod ono slime (šljeme, krov) nećemo sliedovati
A ti mora leži doma hroma, bati (kladivo) su ti puti, zemlja ti je uzda,
Od boga si prokleta i polag Sv. Ivana sapeta.
Amen’“

Vila

Autor ilustracije: Ivan Gregov

Autor teksta: dr.sc. Luka Šešo

Tradicijska vjerovanja u vile u unutrašnjosti Dalmacije

Najrasprostranjenije od svih tradicijskih vjerovanja u nadnaravna bića zasigurno je ono u vile koje se u raznim varijantama javljaju u svim europskim kulturama. Zanimljiv opis hrvatskih vjerovanja u vile donosi nam već Ivan Kukuljević:

U opće je svaka Vila žena krasna, uvěk mlada, lica blěda, i obučena je u bělo. Ima dugu plavetnu kosu, koja joj niz čelo i ledja raspletena visi do zemlje. Da koja i jedan vlas izgubi, taki bi umrla. U kosi kažu da joj stoji i snaga i život. Telo je njezino tanko kao jela, lagahno kao u ptice, jer ima (kadkad i zlatna) krila. Oči njezine sěvaju kao munja, glas njezin tako je mio i blagozvučan, da onoga za života srce boli od miline, koi je jedanput Vilu pěvati čuo, te od onog časa nemože više slušati čověčeg glasa. Tko ju jedanput vidi, taj ne nalazi više dražesti u zemaljskih lěpotah (Kukuljević 1851: 87).

I kod brojnih drugih hrvatskih pisaca i sakupljača građe o tradicijskom životu prevladava opis vile kao prekrasne mlade djevojke rumenih obraza i duge kose, vitkog stasa i uvijek odjevene u bijelo. O vilama se često još govori da su visokog rasta lica najljepšeg što je Bog stvorio i da su lijepe kao anđeli. U okolici rijeke Krke, slično kao i u ostalom području unutrašnjosti Dalmacije, vile se spominju kao prekrasne djevojke odjevene u bijele ili plave haljine, s cvjetnim vijencima u kosi, zelenih ili plavih očiju, zlatnih pramenova (Dragić 2013: 198).

Razvidno je da su vile mahom, u svim našim krajevima, opisivane atributima ljepote, raskoši te da su najčešće bile korelat ženskoj ljepoti. Za narod koji je vjerovao u vile ona je bila simbol sreće, čežnje, ljepote jer naš bi se težak odrekao vjerovanja u svako biće, da li u vilu nikada pa nikad. Ona je za nj osim Boga i svetaca uzor-biće (Zorić 1896:230).

Međutim, osim skladnog antropomorfnog oblika, u gotovo svim pričama javljaju se animalni oblici (nedostaci) koji nagrđuju vilinsku pojavu i koji je čine suprotnom od slike idealnog antropomorfnog sklada. Riječ je o životinjskim nogama, koje najčešće odgovaraju nogama životinja, dominantnih za gospodarsku kulturu određenog kraja. Stoga vile u unutrašnjosti Dalmacije, umjesto ljudskih nogu, imaju do koljena noge kao mazge ili magaraci, a onaj koji ih vidi ne smije im se smijati jer bi ga vile kaznile. Neki stanovnici u unutrašnjosti Dalmacije ističu da se i danas mogu vidjeti tragovi vilinskih kopita u stijenama  jer da su im noge kao štake s kopitima. Na otoku Cresu vile, pak, imaju goveđe noge, a kako su lagane kao pero, mogu letjeti po zraku kao ptice. Letjeti mogu i prema zapisima u Poljicima gdje se pričalo da imaju i krila.  Zanimljivo je da se vile u Dalmaciji javljaju i u obliku sirena, odnosno da im je tijelo od struka naniže u obliku ribe te se nazivaju morskim curama ili morskim ženama.

No premda se vile prikazuju u njihovoj idealiziranoj ljepoti, treba ukazati na tumačenja da je ovo biće bilo često povezivano sa smrću ili se pretapalo s pojmom vještica. Naime, u svim kulturama i narodima gdje se mogu pronaći vjerovanja u vile ili neke njihove varijante, u prošlosti je njihovo značenje bilo povezano s određenim tipom mrtvih osoba, demonima ili zlim duhovima. Tako su vilinskim bićima najčešće postajale duše prerano preminulih djevojaka, odnosno, prema ruskim i ukrajinskim vjerovanjima, vile (rusalke) nastaju od duša nekrštene djece ili djevojaka koje su počinile samoubojstvo te nisu bile dostojne kršćanskog ukopa. Vilama su postajale i duše osoba koje su umrle nasilnom smrću, poginuli vojnici, djeca i njihove majke koje su umrle pri porodu, odnosno oni ljudi koji su poginuli “zlom smrću”. Takvo tumačenje danas vjerojatno dugujemo crkvenoj racionalizaciji vjerovanja u duhove i pojavljivanje nadnaravnih bića. Prema učenju Kršćanske crkve, takve su se eventualne pojave, počevši od srednjeg vijeka, objašnjavale kroz učenje o dušama zarobljenim u čistilištu koje su nemirne i nespokojne zbog svojih grijeha sve dok se za njih ne iskupe. Isto tako Crkva nije dopuštala pokop na posvećenom tlu mrtvoj nekrštenoj djeci i drugim osoba preminulim “nekršćanskim” načinima. Drugim riječima, takvi pojedinci nisu mogli biti pokapani zajedno s drugim članovima obitelji pa su se stvarala posebna vjerovanja koja se odnose na sudbinu takvih duša na onozemaljskom svijetu, odnosno vjerovalo se da takve duše neće imati pravi status u zagrobnom životu. Često se, stoga, vjerovalo da se nespokojni mrtvi vraćaju na ovaj svijet i traže način da otkupe svoje grijehe. Katkad je takvim dušama Bog dopuštao da se vrate na ovaj svijet kako bi iskupili svoje grijehe, a katkad i zato da uvjere ljude da duša živi i nakon smrti.

Kršćanski je svjetonazor stoga oblikovao vjerovanje da vile (i neka druga nadnaravna bića), po volji Božjoj, nastaju iz duša pokojnika, ali Božja je odluka i na druge načine imala ulogu u stvaranju vila. Jedna od varijanti koju nalazimo u hrvatskim tradicijskim vjerovanjima je ona prema kojoj se Bog sažalio nad Adamom i Evom pa ih je odlučio posjetiti na Zemlji. Nakon što ih je našao zdrave i vesele, priupitao ih je koliko imaju djece, a imali su dvanaestero. Adam i Eva uplašiše se Božjeg pitanja pa od srama odgovoriše da imaju samo šestero djece i izvedu ih pred Boga. Na to Bog rekne: Koliko vidljivih, toliko i nevidljivih! Od tog trenutka zatajena djeca postadu nevidljiva, a prema predaji to su vile i vilenjaci kojih i danas ima jednak broj kao i vidljivih ljudi jer se jednako množe i umiru.

U drugoj varijanti Bog kažnjava Adama za laž tako da svu žensku djecu pretvara u vile toliko dugo dok Adamovo pokoljenje ne izumre, odnosno do propasti svijeta, nakon čega će vile krenuti u izgradnju novog. U trećoj varijanti vile se svrstavaju među zla bića jer Bog proklinje Kaina za ubojstvo brata Abela nagovješćujući da će od njegove krvi nastati vukovi, psi, zmije, vile, vještice i ostala bića koja će napastvovati čovjeka i činiti mu mnoga zla.

Iz primjera vidimo da su ljudi na razne načine pokušavali objasniti nastanak ovih zagonetnih mitskih bića te su stvarali brojne etiološke priče.  U njima se gotovo uvijek javlja Bog kao svemoguće biće koje kažnjava prve ljude za njihove laži i nepovjerenje te je vidljiv snažan kršćanski svjetonazor pri oblikovanju priča i odgonetanju postanka vila.

Premda o vilama pretežno znamo iz primjera koji spominju odnos vila prema ljudima, po čemu zaključujemo da su vile bliske čovjeku, ne samo izgledom nego i prebivalištem, one ipak prebivaju na mjestima udaljenim od ljudi. Takva nepristupačna i manje posjećena mjesta predstavljaju i špilje, visoke planine i prostrane pećine zvane i vilinske jame, rupe pod zemljom, strme litice i stijene. I danas ćemo od stanovnika unutrašnjosti Dalmacije dobiti slične odgovore prema kojima su vile živjele na brdu Prosik i u Vilinskoj špilji, stanuju u velikom hrašću, pri jezerima, pri izvorima i u planinama, a prije ih je bilo na brdu Zavelim da ih se nije moglo izbrojiti. U Dalmaciji su planine na kojima se skupljaju vile bile još Velebit, Mosor, Biokovo i Promina.

Vile se stoga mogu svrstati u tri glavne kategorije, odnosno u tri predjela koja nastanjuju: zemlju, vodu i zrak. Njihov karakter ima tri lica. One su dobre, one su zle i one su istodobno mješavina dobra i zla.

Ako dalje nastavimo razmatrati podjelu vila prema njihovu staništu, ne možemo a da ne uđemo dublje i u raspravu o njihovu karakteru jer, kako je već spomenuto, mjesta na kojima žive vile određuju imena po kojima ih dijelimo, ali pridonose i opisu njihova karaktera. Toga je bio svjestan već Ivan Kukuljević, koji piše:

Gledeći na duhovna svojstva delě se Vile u dvoje, jer zastupaju dva temeljna načela, koja u bajoslovlju po svem Slavenstvu vladaju, to jest: načelo dobra i zla. Tako su Vile zračne uvěk dobre, vodene uvěk zle; a zemne sada dobre sada zle. Svojstvo ovo uze narod od njihovog stana. S neba nada se uvěk dobru; s dola, što je iz pod zemlje, uvěk zlu; a od onoga, što je na zemlji sada dobru, sada zlu (Kukuljević 1851:87).

Jasno je iz Kukuljevićeva navoda da u narodnim vjerovanjima prevladavaju dva glavna načela – dobra i zla  i stoga su ukorijenjena i u hrvatska vjerovanja o vilama. Dobro dolazi s neba, zlo iz podzemlja, a amalgam ovih dvaju načela aktivan je na zemlji, odnosno u svijetu ljudi. Ovu navedenu podjelu Kukuljević je detaljno razradio navodeći cijeli niz primjera južnoslavenskih naroda koji ističu nebeske vile kao isključivo dobre i velike pomagačice ljudi.

Nebeske vile štite čovjeka od zla (pa i od zlih vila), daruju mu zlato, snagu, providnost, mudrost te mu pomažu u raznim poslovima. Takve dobre namjere imaju i sve vile s krilima, a koje se susreću na zemlji jer očito je da mogu letjeti i prema tome spadaju u zračne (dobre) sfere.

Zemne vile, prema Kukuljevićevoj podjeli, dijele se na gorske i poljske vile, a zajednička im je osobina da su pretežno dobre, ali ponekad pokazuju svoju osvetoljubivost i malicioznost, nanoseći zlo čovjeku ako im se prohtje. Takve vile karakteriziraju i već spomenute životinjske noge (kozje, magareće, konjske, volovske) koje nedvosmisleno upućuju na njihovu pripadnost zemlji, odnosno određuju ih kao bića polja i gora. Kukuljević im pripisuje brojne sastanke u gorama, šumama i poljima na kojima pjevaju, sviraju i plešu. Katkad otimaju ljude, a pretežno mladiće, ponekad se udaju za čovjeka i rađaju mu djecu. Kada su dobre, daruju ljude zlatom, pomažu junacima i čine im mnogo dobrog. U trenucima svoje zlobe često zarobljavaju ljude u svojim pećinama, smetu im pamet ili im prouzrokuju tešku bolest.

Treću skupinu vila čine vodene vile koje se opet u narodu dijele na dvije podskupine. One koje žive u moru nazivaju se morske děvice ili morske diklice, a one koje žive blizu jezera, rijeka i bunara nazivaju se vile povodkinje. Vodene vile su uvijek zle. Mame lijepe mladiće u vodu kako bi ih udavile, truju vodu za piće i tako ubijaju ljude. Osobito su zle ako im netko zamuti njihovo jezero ili izvor. Takvom čovjeku odmah nanose zlo ili smrt. U Dalmaciji govore da vodene vile uzrokuju oluju, buru i tuču te ih se može vidjeti kako skaču po valovima nakon nekog brodoloma. Općenito su vesele kada se dogodi neko zlo, a najradije posvade dvojicu braće ili prijatelja.

Neki drugi primjeri ipak spominju vile kao isključivo dobre. Pomažu ljudima u poljoprivrednim ili stočarskim radovima, daju mu snagu, novac, zdravlje i sreću. U predajama Ravnih Kotara vile dolaze siromašnima u pomoć, zalutalom putniku pokazuju put, vojniku osnažuju desnicu, dijete uspavljuju u kolijevci te se često zbog njihovih plemenitih radnji o njima govori da ne će bez razloga nikomu učinit zla, nego omažu onome tko im je drag ili tko je s njima u prijateljstvu.

Međutim, premda većina primjera opisuje vilu kao pretežno dobro biće koje pomaže ljudima i koje svojom ljepotom i dobrim namjerama upotpunjuje idilu određenih sredina, vile se s druge strane spominju i u negativnom kontekstu. Dobre su onima koji su dobri, ali mogu nauditi, razboljeti ili ubiti onoga tko je lijen, zao, tko im se ruga, pogotovo njihovim životinjskim nogama ili onoga tko im smeta u njihovim poslovima.

Razvidno je da se vile po svojem karakteru pretežno dijele na dobre i zle. Međutim, ponavlja se pitanje njihova dvojakog karaktera. Drugim riječima, dobre vile, kako vidimo u primjerima, nisu u svim slučajevima samo i jedino dobre. One kažnjavaju i štete ljudima ako se oni ne drže dogovora ili ako one smatraju da neke osobe nisu dostojne njihova obzira. Stoga bi takvim vilama bolje pristajao predznak “blage”, a ne isključivo “dobre” vile. Zle vile, s druge strane, iako se pokušavaju opisati uglavnom negativnim konotacijama, ipak ne čine zlo same od sebe. One djeluju onda kada su izazvane, kada čovjek ne čini onako kako bi one htjele ili kada se osvećuju.

Za spomenuti je stoga da se u hrvatskim, kao i južnoslavenskim vjerovanjima u vile one nikada ne pojavljuju samo i isključivo kao zle. Zle vile spominju se uvijek uz postojanje dobrih vila ili se govori o malicioznim osobinama pretežno dobrih vila.

Autor ilustracije: Esad Ribić

Maliciozne osobine kojima bi vile štetile čovjeku vezuju se u prvom redu uz njihovu oholost i taštinu. Vile su ponosne na svoju ljepotu i često se njome hvastaju zbog čega im je, prema predaji, Bog pretvorio stopala u kopita. Često se, stoga, u primjerima spominje da bi ova lijepa i dobra bića sakrivala svoje životinjske noge i ne bi dopuštala da sugovornik vidi njihov nedostatak. Pri susretu s čovjekom vile bi pokrivale svoje noge lancunom ili bi se okretale tako da im se ne vide noge. U slučaju da netko ipak primijeti neskladnost njihove ljepote, govori se da im se za boga čuditi ni smijati ne smije jer bi takvog čovjeka uhvatile i nabacivale se s njim s brda na brdo. Drugim vilinskim malicioznim radnjama svakako je uzrok osvetoljubivost. Kažnjavale bi svakog tko bi im načinio neko zlo, poput izdaje, neposluha ili bilo kakve uvrede. Vile će rado darivati mlade momke i djevojke zlatom, ali su ljute, ako tko ide zavirivat što su mu dale.

Možemo stoga reći da su vile pretežno dobra bića, burnog karaktera, spremna na osvetu i “tjeranje svoje pravde”. Često se spominju i u zlim namjerama, ali pretežno onda kada je čovjek sam odgovoran za takvu reakciju te bi se stoga vile mogle opisati kao bića koja je čovjek sam konstruirao kako bi bila njegov vlastiti moralni korektiv.

Koje su sve vještine i natprirodne sposobnosti vila kojima su utjecale, pomagale ili štetile čovjeku, možda nam za početak najbolje može pokazati sljedeći Kukuljevićev primjer:

 

Vila se može pretvoriti u svašta, nu to malo kada biva; čestje može Vila iz jednog elementa poprimiti svojstvo drugog elementa. Svaka je mudra proročica, gatarica, i lěkarica, te može svakoga čověka nadvladati mudrustju i jakostju, a nadariti svakim blagom. Samo dvojica junakah bilo je na světu (pěva puk), koji su nadvladali Vilu jakostju, i to su bili, Kljarević Marko pa ban Sekula, ujak Sibinjanin Janka. Vile su osim toga věšte svakojakim umětnostim. One kuju sablje, koje mogu presěći željezo i najtvrđi kamen; grade hitre brodove, u kakvim nikada ljudi brodili nisu, zidaju gradove, kakovih svět vidio nije; daruju divne konje, kojima na zemlji para neima, te mogu podignuti větrove, buru, kišu i grâd, osobito kada idu za kim u potěru (Kukukljević 1851:88).

 

Očito je stoga da su ljudi vilama pripisivali razne kvalitete, moći i sposobnosti kojima su najčešće pomagale čovjeku i oplemenjivale njegov život, a ponajprije život junaka. S druge strane, vilinsko postojanje i njihove radnje često su bile odgovor za određene nelogične pojave ili su, pak, bile izlika za određen oblik društvenog ponašanja koji bi bez uloge vila često bio smatran moralno neprihvatljivim i društveno nepodobnim.

Možda najzapaženije djelovanje vila očituje se u primjerima koji govore o konjima spletenih griva. Ujutro seljaci konje nalaze umorne, znojne, što se gotovo uvijek tumačilo otmicom vila. One su, naime, noću od seljana uzimale najbolje konje, na njima jahale i zabavljale se cijelu noć te ih ujutro vraćale uvijek spletenih griva. Danas je na području rijeke Krku ovaj vilinski motiv najrasprostranjeniji među pričama stanovnika koji nerijetko ističu kako su sami vidjeli takve konje.  Tvrde da im se griva ne smije rasplesti, jer da bi konj uginuo, a vile bi se naljutile na onoga tko to učini te u njegovoj kući više nikad ne bi bilo sreće.

Vilinskom prisutnošću objašnjavale su se i druge neobične pojave u čovjekovoj okolini i svakodnevici. Ako konji nisu htjeli piti na nekom izvoru ili prolaziti kroz neki od brojnih šumaraka, ljudi su govorili da su to mjesta na kojima borave vile. Kada bi se u polju ili šumi vidjelo neobično svjetlo, govorilo se da vile vode kolo, a iz svojih prebivališta izlaze noću na čistine, polja i livade, gdje su osobito po sjenokoši i voćnjacima oko grmova i stabala vodile svoje vilovsko kolo i zabavljale se. Mjesta na kojima su plesale bila su lako prepoznatljiva jer je trava na njima bila zelenija i niža nego na drugim mjestima. Nitko nije smio vidjeti vilinski ples jer bi ga vile, navodno, oslijepile ili ubile pošto je vidio njihove životinjske noge. No nisu vile kažnjavale sve s kojima su se susrele tijekom svojeg plesa. Naime, pri njihovim razuzdanim igrama dogodilo se da im se u granje zapletu zlatne kose pa su u pomoć prizivale mladiće da im ih raspletu. Mladiću koji bi uspio rasplesti njihove kose bez oštećenja ijedne lasi navodno su se rado “podavale”. Isto tako, vile su među ljudima birale pojedince koje su suseljani prepoznavali kao vračeve i vračare te ih se smatralo pobratimima i posestrimama vila i imali su važnu ulogu pri liječenju ljudi jer su im vile pomagale svojim savjetima i moćima. Općenito su vile imale svoje pomagače u narodu kojima su otkrivale svoje vidarske tajne da služe napaćenom narodu. Takvi ljudi često su se još nazivali i vilenjacima, vilovnjacima ili vilanima te se govorilo da su to osobe drage vilama i da s njima moraju provesti određeno vrijeme kako bi naučili tajne. Međutim, vile često i same liječe ljude od opake bolesti ili smrtonosnih rana, a najčešće se spominju kako vraćaju vid oslijepljenima, možda zato što su i same često osljepljivale djecu, ljude i mnoge junake.

Još se jedan motiv često javlja u primjerima koji spominju vile. Riječ je o vezi vila i mladih muškaraca kojima vile nerijetko rađaju djecu. U takvim primjerima spominje se da vile primame mlade momke koji su dobri, bez poroka i grijeha. S njima vile spavaju i rađaju im djecu i to isključivo žensku.

Međutim, ne završavaju sve ljubavne veze čovjeka i vile na sretan način. Neki primjeri govore o običnim ljudima i junacima koji su se oženili vilom, nakon čega im ona rodi dijete. Naposljetku vila ipak napusti svojeg muža, dolazeći u tajnosti dojiti svoje dijete koje vremenom također nestane.

Brojni su motivi i primjeri u kojima stanovnici Unutrašnjosti Dalmacije govore o vilama, njihovim radnjama i odnosu prema čovjeku. Istaknut ćemo stoga još samo da se vile često spominju u svezi s davanjem snage i pomaganjem junacima poput Kraljevića Marka, da se mogu pretvoriti u životinje poput zmije, a nerijetko se javljaju razlozi i tumačenja njihova nestanka kojeg je lijepo opisao Ivan Kukuljević:

Nu odkad su se ljudi iznevěrili svojim starim krěpostim; od kad su pastiri odbacili svirale, tambure i pěsme, te na město njih poprimili biče u ruke i stali pa paše pucketati, huškati i kleti; odkad još k tomu počeše puške pucati i narodi se proganjati; od onda je prestalo Vilah na hrvatskom polju i one odoše nekamo u stranu zemlju. Samo gdekoji čovek, koji je Vilam osobito omilio, vidi ih kadkada, kako po polju kolo igraju ili na pustoj klisuri i koloj stěni samotno sěde te plaču ili u žalostnih pěsmah nariču (Kukuljević 1851:100).

 

Autor ilustracije: Esad Ribić

 

Krsnik

Autor ilustracije: Nenad Pantić

Autor teksta: dr.sc. Luka Šešo

Narod u Istri volio je reći da bi već davno svi bili pomrli da im nije bilo njihovih krsnika. Krsnici su ti koji su ih očuvali od opakih štriga, suša, gráda, bolesti i smrti.

A tko su zapravo ti krsnici? Krsnik se rodi u bijeloj košuljici ili, kako se negdje govorilo, u bijeloj kapici (placenti). S druge strane, štrige se rađaju u crvenoj ili crnoj košuljici.
Za dijete koje se rodi s takvim znakovima govore da će biti krsnik, zaštitnik od štriga, bolesti i drugih nevolja. Babica na porodu, ako je dobra, mora spremiti košuljicu kako bi je dijete moglo imati tijekom cijelog života. Gdjekad se dio takve košuljice novorođenom djetetu ušivao pod pazuho kako bi košuljica zauvijek bila stopljena s njim jer se vjerovalo da je upravo ta košuljica glavni izvor svih sposobnosti i moći koje će krsnik imati za života i kojima će braniti ljude od zla.
Do svoje 7., 17. ili 27. godine krsnici žive kao obični ljudi u selu i ni po čemu se ne razlikuju od ostalih suseljana. Međutim, nakon određenog broja godina takvu djecu i mladiće dolaze zvati drugi, stariji krsnici i nad njima provode određene inicijacije nakon kojih mladi krsnik dobiva svoju konačnu snagu i moći.
Nakon tog trenutka krsnik postaje istinski borac protiv štriga i zla te se zaklinje pomagati ljudima.

Narod o krsnicima priča razne priče, poput toga da lete u crne oblake, gdje se tuku sa štrigama i udavcima kako ovi ne bi bacili led na neko selo. Narod je vjerovao da krsnici mogu izliječiti ljude i domaće životinje kojima su naudile štrige i drugi demoni. Pričalo se da i krsnici, poput štriga, imaju moć izaći iz svojeg tijela u obliku muhe dok spavaju te na taj način idu u daleke krajeve boriti se sa štrigama i vukodlacima. Međutim, najraširenija su ona vjerovanja koja govore da se krsnik protiv štriga bori u životinjskom obliku. Tada se krsnik najčešće pretvara u vola, mačku ili psa bijele boje dok se štrige i vukodlaci pretvaraju u životinje crne boje.
Tako je pričao jedan seljak da mu je prišao neki čovjek i rekao mu da će sutra, kad će ići kroz šumu, sresti dva psa. Jednog bijelog i jednog crnog. Ta dva psa će se potući, a on neka baci kamen na onoga crnog. Sutradan, kad je seljak hodao šumom, vidio je crnog i bijelog psa kako se tuku te je, kako mu je rako onaj čovjek, bacio kamen na crnog psa koji je odmah pobjegao. Idući dan susreo je opet onog čovjeka koji mu je rekao: „Stani mi na nogu i pogledaj preko lijevog ramena“. Kada je seljak to učinio, čovjek ga je pitao: „Što čuješ?“ Seljak odgovori da čuje zvona kako zvone u drugom selu. Na to mu čovjek kaže: „To zvone zvona za onog crnog psa koji je bio štriga i koji te htio ubiti, a ja sam bio bijeli pas koji te čuvao“.


Autor ilustracije: Igor Kordej

Pomalo izdvojen u istarskom panteonu složenih nadnaravnih bića stoji krsnik, čovjek/biće za koje ne znamo odakle dolazi, gdje je nastalo i zašto nas brani od zla. Krsnik, koji se u Istri još naziva, kresnik, kršnjak, krisnik, skrisnik i grišnjak po svojem odnosu prema čovjeku u potpunoj je suprotnosti s vukodlacima, mòrama, štrigama i drugim demonima. On je jednostavno dobar, čovjekov je zaštitnik te ga liječi, čuva na putu i brani od zlih sila i drugih nadnaravnih bića. Vjerovanja u krsnike nalazimo pretežno u Istri i kvarnerskim otocima te dijelom u Sloveniji, u kojoj ovo biće ipak ima nešto drugačija obilježja i stoga možemo govoriti o izdvojenoj slovenskoj inačici. Neki zapisi u kojima se spominju krsnici sežu čak do 17. stoljeća i govore o glavnoj krsnikovoj zadaći – borbi protiv zlih bića. Stoga ne čudi da su ljudi u Istri voljeli reći da bi već davno svi bili pomrli da im nije bilo njihovih krsnika.

Malo se zna o porijeklu krsnika. Iako slične tradicije možemo tražiti u turopoljskom mogutu, talijanskim benandantima, mađarskim taltošima i drugim bićima koja čuvaju čovjeka i njegovo selo, istarski krsnici ipak predstavljaju inačicu samu za sebe jer se bore isključivo protiv zlih štriga i kudlaka, a ne međusobno kao druga bića koja pobjedom nad suparnikom žele osigurati plodnu ljetinu selu kojega su zaštitnik. Tragamo li ipak dublje za postankom krsnika možemo razmišljati o vezi njegovog imena s riječju križ. Križ, koji je simbol vjere, dobrote i suprotnosti vješticama mogao bi se kriti iza značenja krsnika. Ipak, vjerojatnije je da je krsnik tješnje vezan uz križnjake velike krjesove koje su Istrani palili u noći pred velike blagdane, ne bi li tako simbolično spalili vještice, noć i zlo koje im prijeti. Što je od svega točno sa sigurnošću ne možemo znati. Ovdje učena objašnjena prestaju i ostavljaju brisani prostor u kojem je čovjek prepušten nadnaravnim silama kroz koje mu jedino krsnik može pomoći proći.

Krsnikovo rođenje i inicijacija

Nakon normalne trudnoće od devet mjeseci, krsnik, pretežno muškog spola, rađa se u običnoj obitelji koja se ničim ne ističe u zajednici. Krsnik, dakle, ima majku i oca koji neće igrati značajniju ulogu u razvitku krsnika kao nadnaravnog bića, ali će se postaviti kao zaštitnici svojega djeteta u trenutku kada nastupi vrijeme inicijacije krsnika u zvanje koje mu je predodređeno već samim rođenjem. Rađa se, kao i štrige, na kvatre ili u noći pred velike blagdane. Jednako kao i njegov antipod, krsnik se rađa obavijen placentom, ali uvijek bijele boje. Takav način rođenja nedvojbeno ukazuje na dolazak novog krsnika i predstavlja događaj kojem se pristupa s krajnjim oprezom. Babica, odnosno žena koja pomaže kod poroda, ima važnu ulogu pri rođenju krsnika i njegovog određenja kao bića s nadnaravnim sposobnostima.

Naime, kada se dijete rodi u košuljici, babica je ta koja mora prepoznati je li dijete krsnik (ili štriga). Nakon što babica prepozna krsnika (odnosno štrigu), moralna dužnost joj nalaže da javno objavi njegovo rođenje, jer se vjeruje da ako se glasno viče da se rodio krsnik, on tada neće pobjeći na „tamnu“ stranu.

Sasvim suprotno se vjeruje za štrige, čije se rođenje mora glasno objaviti kako bi ih se razotkrilo, a one time izgubile (zle) moći. Međutim, iako neki primjeri spominju kao je potrebno obznaniti rođenje djeteta u košuljici, takav postupak ipak možemo protumačiti željom da se zaustavi stvaranje štrige koja gubi moći jer, jednako kao i štriga, i krsnik bi lako mogao izgubiti svoje moći saznaju li ljudi njegovu tajnu prije inicijacije. Mnogo je važnije da se babica prema bijeloj košuljici odnosi vrlo pažljivo, jer se smatra da je upravo košuljica izvor krsnikovih nadnaravnih sposobnosti. Stoga babica, ako je „prava“, mora ušiti djetetu komadić košuljice, najčešće pod lijevi pazuho ili je sačuvati na kakav drugi način da je tek rođeni krsnik nikada za života ne bi izgubio što bi pak zasigurno rezultiralo gubitkom njegovih moći.

U slučaju da se krsnikovo rođenje glasno obznanjuje, krsnik je već obilježen kao neobično biće pa možemo reći da je tim činom na neki način već iniciran u buduće zvanje. No, objavljivanje krsnikovog rođenja tek je prvi vid obilježavanja krsnika koji će kasnije u djetinjstvu, odnosno mladenaštvu, posebnim ritualima biti uveden u zvanje zaštitnika i borca za dobro. Naime, krsnik može biti pozvan na inicijaciju već u ranoj životnoj dobi, no inicijacija se može odviti i kad je krsnik već odrasla osoba. Mogli bismo stoga reći da se inicijacija krsnika dijeli na dvije faze, odnosno na najavu inicijacije, njezin uvod, i sam obred prijelaza.

Prva faza, najava obreda, odvija se kraj krsnikova doma kada ga skupina drugih krsnika posjećuje i zove da izađe. Tada njegovi roditelji (najčešće majka) odgovaraju da ga nema kod kuće. Družina na to dvosmisleno odgovara: „Ako ga nema kod kuće neka ga onda niti ne bude“. Takvim je razvojem događaja krsnik sakriven do trenutka pravog sazrijevanja, odnosno dok ne dođe vrijeme da se uistinu inicira u krsničko zvanje što je obično u 7, 17. ili 27. godini života. U toj dobi po mladog i već pozvanog krsnika opet dolaze drugi krsnici kako bi ga odveli na mjesto gdje će zaista biti iniciran u krsničko zvanje. Krsnika drugovi najčešće odvode na neko određeno križanje gdje obred vodi najstariji ili najiskusniji krsnik, dok ostali stoje sa strane ili su u kakvom pokretu preuzevši životinjski oblik. Budući krsnik se tada provodi kroz razna iskušenja, a ne smije se uplašiti ničega što će te noći vidjeti. Najčešće je to prizor sukoba jednog od krsnika i jedne od štriga koje su došle omesti inicijaciju.

Drugi tip iskušenja temelji se na poznatom biblijskom motivu kušnje pojedinca ovozemaljskim dobrima. Kao što je vrag u pustinji iskušavao Isusa, nudeći mu bogatstva i užitke, tako za vrijeme krsnikove inicijacije jedan glas nudi mladom krsniku novce, kuće i žene. Naravno, ako te ponude prihvati, krsnik je posrnuo na svojem putu, no ukoliko se uspije othrvati svim preprekama i kušnjama, mladom kandidatu snaga raste i jača te postaje krsnik.

Život i zvanje krsnika

Nakon ulaska u nadnaravno zvanje krsnik nastavlja život u zajednici kao običan čovjek. Živi na selu s drugim ljudima, ima obitelj, bavi se seoskim poslovima, ide u crkvu te ljudi obično znaju njegovo ime jer upravo će njega trebati potražiti zatrebaju li ozbiljnu pomoć. Krsnik će tada svojim suseljanima pomoći izliječiti stoku, namjestiti iščašenu nogu, ali najvažnije od svega, skinuti će uroke i bolesti koje nanose štrige i drugi demoni. Naime, glavno krsnikovo poslanje jest štititi čovjeka od zlih sila u kojima najprije prepoznajemo već opisane štrige, mòre i vukodlake koji mu žele napakostiti na razne načine. Prvi oblik pomoći krsnikovo je pružanje savjeta pa tako savjetuje ljude da se ne kreću noću po križanjima i da uz sebe nose glogove štapove koji će im pomoći sretnu li na putu štrige. Zastrani li ipak koji čovjek noću na putu, krsnik će ispuniti i svoju zadaću pomagača te će pretvoren u bijelog ili šarenog psa hodati za čovjekom pazeći da mu se ne dogodi kakvo zlo. Upravo će krsnikova moć pretvaranja u životinju, najčešće u bijelog ili šarenog psa, nerasta, vola, mačku ili kobilu biti najznakovitija njegova odlika.[ii] U životinjskom obliku borit će se sa štrigama koje će također u obliku životinje, ali isključivo crne boje, napadati krsnikove štićenike. Pri tom će bijeli pas gotovo uvijek nadvladati crnog te će se idući dan čuti zvona koja javljaju o pogibelji neke osobe, a zapravo poražene štrige. Često će pri samoj borbi crne i bijele životinje ulogu pomagača poprimiti slučajni prolaznik, odnosno osoba koja nije svjesna opasnosti, te će glogovim štapom udariti crnog psa ili nerasta i tako pomoći krsniku da ju obrani.

Osim što se može preobratiti u razne životinje, krsnik može i letjeti. Tu svoju karakteristiku opet koristi kako bi se sukobio sa štrigama koje jašu u olujnim oblacima i ljudima donose tuču i nevrijeme koje prijeti urodu. Ipak, krsnik ne mora uvijek odletjeti u nebo kako bi savladao leteće štrige već će koji put biti dovoljno da samo baci nož u crne oblake koji će se ubrzo zatim razići.

Zanemarimo li polarizaciju dobra i zla, sličnost štrige i krsnika više je nego očita. Tako je i s već opisanom sposobnošću izlaženju duha iz tijela u obliku muhe. Jednako kao i štrige, i krsnici imaju moć napuštanja svojeg tijela te preobraženi u muhu odlaze u borbu udaljenu devet „kunfina“ kako bi se borili protiv štriga koje su u tom času vjerojatno također preobražene u muhe.[ii] Ponekad bi ljudi, ugledavši takav prizor, okretali čovjeka potrbuške ili mu stavljali kamen na usta kako se duh ne bi mogao vratiti u tijelo, a ponekad bi, uvjereni da nije riječ u štrigi, već upravo o krsniku, nastojali ne dirati ga kako bi obavio svoju zadaću i očuvao ih od zla o čemu nam piše Josef Ptašinski:

„Prije nego ide krišnjak se tući. Zaspi te izadje iz njega velika crna muha takozvana ‘parina’ (duh živine zove puk para), a ova je njeki ‘špirit’ koji ide na deveti kunfin (međe) tući se sa štrigami. U obće pozna krišnjak, koji čovjek je štrigo po sapi ili pari ali nesmije povedati. Ako oboli od štriga koji čovjek i to od naleta ili naštrapa, može pomoći krišnjak, jer kažu da znade koji liek su mu ostavile štrige proti toj bolesti. Puk kaže da ‘joh bi nam bilo, da ni krišnjaka proti štrigan’, da bi mnogi ljudi zaklale i učinile mnogo gráda“.

Štriga

Autor ilustracije: Filip Burburan

Autor teksta: dr.sc Luka Šešo

Najkompleksnije od svih vjerovanja u nadnaravna bića zasigurno je ono u vještice. O vješticama, njihovu postanku, djelovanju, progonima i značenju napisani su brojni udžbenici, enciklopedije i teorijske rasprave. Takav interes neupitno proizlazi iz činjenice da se u raznim inačicama vještice od pamtivijeka spominju gotovo u svim svjetskim kulturama i društvima, a u europskoj povijesti predstavljaju pojam koji podsjeća na zloglasne progone i brojna krvoprolića.

Španjolski povjesničar Julio Caro Baroja postanak vještica smješta u pretpovijest, u kojoj čovjek nije bio u stanju povući jasne granice između fizičke realnosti i magijskog svijeta. U takvom svijetu ispreplitalo se ono što je očigledno prirodno s onim što je imaginarno. Događalo se da je čovjek određenim osobama pripisivao svojstva koja nisu imala ničeg prirodnog. U svijetu, u kojem je čovjek prisan sa životinjama, zvijezdama, planetima, svjetlošću, suncem i mjesecom, on je konstruirao likove poput čarobnjaka, vračeva i vještica, odnosno likove za koje se vjerovalo da djeluju na čovjeka, koji ih koristi ili trpi zbog njihovih radnji. U doba antike takvi likovi mogu se pronaći u vjerovanjima u određene žene koje su imale sposobnost pretvoriti se u životinje, koje su mogle letjeti noću, postati bestjelesne, koje su spravljale čarobne napitke, izazivale vremenske nepogode i plašile ljude. Takve žene nazivale su se strix s varijantama striga i stria, latinskom riječju koja je predstavljala noćnu sovu, pticu loših konotacija koja je, među ostalim, noću pila ljudsku krv.U rumunjskom jeziku, kako nam tumači rumunjski povjesničar religije Mircea Eliade, riječ striga postala je strigoi, što znači vještica bez obzira je li riječ o živoj ili mrtvoj osobi (u slučaju mrtve osobe strigoi se odnosi na biće poput vampira/vukodlaka). Rumunjski strigoii rođeni su u košuljici (placenti) koja im u zreloj dobi služi za postizanje nevidljivosti, a posjeduju i nadnaravne sposobnosti pomoću kojih mogu proći kroz zaključana vrata. Nanose štetu i zlo ljudima, utječu na vremenske prilike i mogu se pretvoriti u razne životinje, poput mačke, žabe, vuka ili svinje. Strigoii u određenim noćima, naročito na Sv. Andriju i Sv. Jurja, napuštaju svoje tijelo i odlaze na kraj svijeta gdje trava ne raste jašući na metlama ili bačvama. Kada stignu, poprimaju ponovno ljudsko obličje i međusobno se bore cijelu noć. Ujutro se plačući izmire i vraćaju kući ne znajući gdje su bili i što su radili te zapadnu u dubok san.[iii] Akcijski scenarij rumunjskih strigoia, koji se temelji na putovanjima u snu i ekstatičnim obrednim borbama, možemo naći i u drugim europskim područjima, pa tako i u Hrvatskoj. U Istri se vještice nazivaju štrige te se također rađaju u košuljici crne ili crvene boje. U zreloj dobi, često nakon određene inicijacije, dobivaju moći pomoću kojih, među ostalim, mogu napustiti svoje tijelo u obliku muhe i odletjeti u udaljene krajeve gdje će se boriti. No, posebnost istarskih štriga leži u tome što se one ne bore međusobno. One se bore protiv dobrog bića krsnika koji se također rađa u košuljici, ali bijele boje, te nakon inicijacije ima moć napuštanja tijela i odlaženja u borbu protiv štriga. U talijanskoj pokrajini Furlaniji povjesničar Carlo Ginzburg u sudskim dokumentima 16. stoljeća pronašao je svjedočenja benandanata (onih koji putuju, skitnica) koji su, poput krsnika u Istri, u snu napuštali svoje tijelo i odlazili se boriti na udaljena mjesta protiv stregona. Protiv štriga (ili vještica) bore se i litvanski vukodlaci, mazzeri s Korzike, osetski burkudzäutä. Međutim, slično kao rumunjski strigoii, isključivo međusobno, bore se krsnici s područja Slovenije, bilogorski moguti, mađarski taltoši, crnogorski i bosanskohercegovački zduhači, južnodalmatinski negromanti. Oni, doduše, ne napuštaju tijelo izlazeći in spirito boreći se u daljini, ali se kao i rumunjski strigoii rađaju s posebnim obilježjima poput košuljice i pretvaraju se u razne životinje u čijem se liku međusobno bore. Sve nas ovo upućuje na razmišljanje da se jedan te isti mitski obrazac usvaja u ekonomsko, ekološko i društveno međusobno različitim sredinama. U nomadskim kulturama, jednako kao i u poljoprivrednim, ova bića upadaju u svojevrsnu ekstazu u kojoj se bore za blagostanje svojeg kraja osiguravajući, ovisno o klimatskim i geografskim obilježjima, urod žita, raži, grožđa.
Vještice i štrige, o kojima ćemo i danas u nekim dijelovima Istre naći živopisne priče također će imati neke osobine slične navedenima. Međutim, primjeri koji se spominju danas ili oni koje nalazimo u starijoj folklorističkoj građi svojevrsni su obrazac za sebe. U njima možemo nazrijeti i pretpovijesne, i antičke, i kršćanske elemente, ali će na kraju ipak predstavljati zasebnu varijantu, karakterističnu za ljude koji su je i stvorili.

Tko su štrige i kako nastaju

U hrvatskim tradicijskim vjerovanjima vještice zauzimaju istaknuto mjesto. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj vještica se i danas često spominje kao coprnica, u Slavoniji kao vještica, u dalmatinskom zaleđu pretežno kao vištica, višćica ili štringa, a u Istri i nekim dijelovima Dalmacije nazivaju se štrige, štrije ili štrigulje.
U Istri se vjeruje da štrigama postaju osobe začete na Božić, Uskrs ili o kvatrama[vi] ili koji se o kvatrama rode. Rađaju se u crvenoj ili crnoj košuljici (placenti) i ponekad s malim repom. Tek rođene štrige još ne mogu nikome nauditi stoga je potrebno što prije objelodaniti njihovo rođenje jer se vjeruje da na taj način štrige gube svoje moći i nikada ne postanu zle. Po mogućnosti poželjno je da se odmah pri rođenju obznani rođenje takvog djeteta pa ga primalja stavi u rešeto i hoda po selu vičući: „Rodia se jedan vuk krštjanski“ne bi li tako odvratila zle duhove od djeteta. Ponekad se ipak dogodi da radi vlastite sramote roditelji zataje rođenje takvog djeteta te se ono kasnije razvije u štrigu ili štrigona. Kada odrastu štrige se ne razlikuju od drugih ljudi, već se spominje da su to obične žene ili muškarci s nekim posebnim, priređenim ili naučenim opakim moćima. Žive u svojem selu ili zajednici i nerijetko imaju obitelj. U nekim zapisima ipak je istaknuto da su štrige „neki ljudi anormalni, ter da se ih može lahko poznati medju drugima ljudi. Oni da su jako dlakavi po svemu životu, da imadu velike zube, šare oči, duge obrve, a obraz jako crven i mrzak“.

Djelovanje i nadnaravne sposobnosti štriga

Maliciozno djelovanje i nadnaravne moći kojima štrige štete ljudima zaista su mnogobrojne i gotovo da se ne mogu sve navesti. Uvijek postoji neka varijanta koja donosi drugačije podatke i koja ovom liku pripisuje još neke moći ili zle nakane. Ipak, postoji nekoliko osnovnih osobina koje se mogu naći u najvećem broju zapisa o štrigama.
Do dobi od 24 godine štrige su bezopasne, ne napadaju i ne idu na zajedničke sastanke. Međutim, od navršene 24. godine postaju punopravni članovi svoje opake zajednice i dozvoljeno im je da s drugim štrigama kreću u zlonamjerne pohode. U njih pak kreću redovito noću kada prestaju sa svakidašnjim poslovima, a to je obično kasna večer ili ponoć. U sumrak i obično noću, a posebno za lošeg vremena, lete na sastanke, skupljaju se na posebno označenim mjestima, križanjima, smetlištima, vrhovima planina ili pod orahovim stablom gdje se pretvaraju u žabu, mačku, psa, svinju, vola, leptira ili kakvu drugu životinju.
Upravo vještičji odlazak i okupljanje na sastancima predstavlja jednu on najraširenijih vještičjih osobina. Vjeruje se tako u mnogim dijelovima Hrvatske da vještice posjeduju lončić masti od osobitog bilja zakopan pod ognjištem. Posjeduju i posebnu šibu ili motku kojom bi udarale po ognjištu pa bi se taj lončić stvorio. Kad se upućuju na dogovorene sastanke, mažu se mašću iz lončića izgovarajući formulu: „Ni o drvo ni o kamen, već u pulju pod orah“. Formula im je omogućila nesmetan let tijekom kojeg se ne bi sudarile ni s drvom ni s kamenom, nego bi sigurno došle u „pulju pod orah“, gdje bi se sastajale s tisuću drugih vještica. Često se spominjalo da bi vještice pri mazanju mašću vidio netko od rodbine pa bi se, želeći saznati gdje mu odlazi žena ili rođakinja, i sam namazao mašću i izgovorio čarobnu formulu, ali pogrešno, pa bi se ili izudarao i „o drvo i o kamen“ ili bi se našao na nekome drugome mjestu.
Na sastanke, koji su se obično održavali na nekom brdu poput Kleka, Medvednice, Aršanja, Mosora, Velebita ili Učke, vještice su nerijetko letjele na metli, bačvi ili u obliku kakve životinje.[xi] Okupljene vještice vijećale su koju će osobu napasti, kome će izvaditi srce, koga će opljačkati. Nerijetko su se pritom međusobno potukle, a one koje bi iz sukoba izišle kao pobjednice nisu dopuštale da nevrijeme i tuča zahvati njihovo selo, već selo poražene vještice.
Nakon što napuste svoje sastanke štrige štete ljudima na razne načine, raznim moćima i zlodjelima. Najraširenije je vjerovanje da bacaju uroke na ljude i životinje te ih tako čine bolesnima. Kravama oduzimaju mlijeko, a volovima srce pa vol ne može raditi i postaje beskoristan. Vjeruje se da čaraju malu djecu koja se razbole i umru, posvade momka i djevojku, učine ljude neplodnima, a mogu prouzročiti i moždani udar ili nečije utapanje.
Neki ljudi još i danas pričaju da štrige imaju i moć napustiti svoje tijelo za vrijeme spavanja. Tada njihov duh izlazi kroz usta u obliku crne muhe i odlazi u daljinu, gdje se može pretvoriti u kakvu drugu životinju i činiti pakosti ljudima. Upravo stoga su stari Istrani, kada bi vidjeli da nekoj ženi za vrijeme spavanja izlazi muha iz usta, na njezina usta stavljali kamen da se duša više ne može vratiti u tijelo štrige. Tako bi štriga ostala bez svoje duše te bi se idućeg dana čula crkvena zvona koja su označavala smrt suseljanke – štrige.
Uz moć preobrazbe, letenja i okupljanja na sastancima, česti su i primjeri koji spominju jedno od najsnažnijih vještičjih oružja – urokljivo oko. U rukopisnim zapisima nalazimo izjave mnogih seljaka koji su tvrdili da su im štrige urokljivim okom skrivile neku štetu ili čak smrt bližnjeg. Ubojitog pogleda ljudi su se iznimno bojali i nastojali su izbjeći svaki kontakt s osobom za koju se vjerovalo da ga posjeduje. Međutim, takav pogled nije bio karakterističan samo za štrige već su ga posjedovali i takozvani obrečljivci i obrečljivice, ljudi koji su u nedjelju ujutro jeli meso i masnoću prije umivanja ili koji su se za vrijeme Sv. mise okretali unazad tijekom podizanja Svetog Tijela. Stoga su roditelji pazili da im se djeca ujutro prvo umiju te da ne gledaju unatrag tijekom Sv. mise jer bi postala obrečljiva.

Međutim, prema nekim vjerovanjima ureći može svatko i to najčešće ako nekoga hvali. Naime, štrige i drugi demoni svoje zle moći najradije usmjeravaju prema iznimno snažnim, dobrim i lijepim životinjama i osobama te stoga osluškuju svaku pohvalu i komplimentiranje. Onoga kojega se mnogo hvali poradi ljepote nastoje učiniti ružnim ili snažne ljude oslabiti kakvom teškom bolešću. Upravo zato, pri svakoj pohvali, ljudi su nastojali pridodati i neku pogrdnu riječ kako bi zbunili demone koji prisluškuju pa bi primjerice lijepoj djevojci rekli: „Vražja mala, ma ča je lipa“.

Autor ilustracije: Nenad Pantić

Zaštita i borba protiv štriga

Mnoge zle moći i radnje kojima su štrige štetile čovjeku potakle su jednako mnogo načina zaštite i borbe protiv njih. Najbolji način zaštite je, dakako, prevencija pa su ljudi, kako smo već naveli, nastojali spriječiti da dijete rođeno sa znakovima štrige jednog dana postane moćan, nadnaravni protivnik te su nastojali obznaniti njegovo rođenje i tako mu oduzeti moći. Jednako su tako ljudi sprječavali povratak štrigine duše/muhe nazad u tijelo i na taj način uništili opako stvorenje. Ako umre osoba veoma zla za života ili ako mrtvaca preskoči mačka ili kokoš, vjerovalo se da će se pokojnik iz mrtvih vratiti kao štriga. Zato se takvim mrtvacima u usta stavljao čavao ili kakav drugi oštar, metalni predmet kako se nikada ne bi vratili među žive, činiti zlo i gristi ljude.
Istrane je najviše plašila štrigina moć letenja u olujnim oblacima jer su vjerovali da upravo one tučom uništavaju njihove usjeve. Stoga su na prvi znak dolaska tuče stari Istrani punili svoje puške blagoslovljenom municijom i gađali tmurno nebo. Svećenici su zvonjavom željeli razbiti oblake i molitvom odagnati nadolazeće demone dok su prvorođenci oštricom noža presijecali znak pentagrama urezan na njihovoj staroj kolijevci te se nadali da će tako presjeći i oluju.
Ako oboli stoka ili ukućanin, ljudi su odmah išli štroligama, seoskim mudracima koji savjetuju kako se obraniti od štriga, a neki od njih čak mogu proricati budućnost jer uvijek znaju svaku istinu. Znaju i da pri napadu štriga treba uzeti zdjelicu vode, moliti „očenaš“ ili kakvu drugu molitvu, ali naopako. Tako moleći štroliga baca ugljevlje iz vatre u zdjelicu s vodom. To ponovi tri puta. Ako jedna žeravica padne na dno, radi se o lakim urocima. Padnu li na dno dvije žeravice, uroci su teži, a padnu li tri, radi se o teškim i dugotrajnim urocima. Nakon ovog postupka bolesniku bi trebalo biti bolje, a može čak i ozdraviti. Međutim, ponekad svi ljudski napori i borbe štroliga protiv štriga ostajali bez rezultata. Jedini koji tada istarskog čovjeka može spasiti je istinski borac protiv štriga – krsnik!

Zmaj

Autor ilustracije: Zdenko Bašić

Istarski dinosaurusi i zmajevi
Prije 80 ili 140 milijuna godina, odnosno u razdoblju krede, Istrom su hodali dinosaurusi. Otisci ovih monumentalnih životinja pronađeni su već je 1934. godine na Brijunima, a kasnije i na poluotoku Marlera kod Medulina, otočiću Fenoligi i u manjem zaljevu u Premanturi. Najveće otkriće dogodilo se 1992. godine kad su na morskom dnu pored Bala otkrivene kosti desetak vrsta dinosaurusa. Među njima nalaze se i kosti brachiosaurusa, jednog od najvećih dinosaurusa i kopnenih životinja uopće. Ovo otkriće svrstalo je Bale na svjetsku kartu paleontoloških nalazišta, a otkriće je tim veće što je nalazište kod Bala jedino takve vrste na Sredozemlju. No, osim što su ovi dinosaurusi smjestili Istru na svjetske paleontološke karte, vjerojatno su zaslužni i za postojanje predaja o zmajevima. Jednako kao i u Kini, gdje su brojne kosti dinosaurusa iz pustinje Gobi pridonijele oblikovanju predaja o golemim zvijerima s dugim repovima, kandžama i oštrim zubima kroz koje bljuju vatru, tako se i u Istri javljaju predaje o zmajevima koji proždiru ljude. Predaje govore da je jednom u Istri zmaj sličan velikoj gušterici proždro mnoge ljude, ali kada je htio pojesti kraljevu kćer, pojavio se Sv. Juraj i odrubio mu glavu. Jedan je zmaj bio zatvoren u strmoj stijeni negdje kod Rovinjskog Sela, a i dan danas dva zmaja čuvaju ulaze u podzemlje ispod Pićna.


Autor ilustracije: Manuel Šumberac

Zmajeve brazde i energetski krugovi
U zaleđu Poreča nalazi se desetak brežuljaka visokih oko 100 metara. Arheološka istraživanja pokazala su da se na vrhu nekih brežuljaka nalazile gradine iz brončanog doba. Najdojmljiviji niz ovih brežuljaka zove se Mordele, a sačinjavaju ga tri brežuljka pod imenom Velike Mordele, Mali Sv. Anđeo i Veliki Sv. Anđeo. Na vrhu Velikog Sv. Anđela nalazi se kameni sarkofag isklesan u živoj stijeni, a vjerojatno je trebao poslužiti za sahranu nekog uglednika. Na susjednom vrhu Malog Sv. Anđela nalazi se niz kamenih blokova, teških nekoliko tona i poredanih u obliku potkove. Premda su blokovi vremenom erodirali, a jedan dio ih se odlomio i pao u podnožje brda, arheolog Ante Šonje šezdesetih je godina prošlog stoljeća prionuo istraživanju ovog misterioznog mjesta. Iskapanjem je pronašao kameni žlijeb i keramičku posudicu u kojoj su bili kameni nožići i ptičje kosti što ga je navelo na zaključak da je ovo mjesto bilo središte duhovnog života nepoznate agrarne civilizacije prije 4000 godina. Na mjestu megalita navodno su se prinosile žrtve ljevanice te su svećenici vračali i proricali budućnost.

Radi sličnosti s mnogo poznatijim kamenim blokovima iz Engleske, Francuske, Irske i Škotske istarski megalit naziva se i hrvatskim Stonehangeom, a ujedno predstavlja najistočniji kameni krug (potkovu) u Europi.

No, mistika brežuljaka Mordele proteže se i na obližnju formaciju od također tri brežuljka pod nazivom Picugi. Istraživanja ovih brežuljaka rađena su već za Austro-Ugarske kada su otkriveni ostaci gradina iz željeznog doba optočenih s po tri bedema. Na Picugama je otkopano više od 500 grobova iz razdoblja od 11. do 1. stoljeća prije Krista, a još je nepoznato kojem su narodu grobovi pripadali. No, sve nabrojeno još uvijek ne bi predstavljalo ništa čudno za brdašca kao što su Mordele i Picugi da slovenski istraživač Marko Pogačnik nije iznio svoju tezu o zmajevim brazdama – energetskim tokovima – koji isprepliću cijeli Istru i čiji se čvorovi nalaze upravo u Mordelama i Picugama. Prema Pogačniku, i nekim drugim pobornicima ove ideje, Mordele i Picuge naselio je još u brončano doba narod koji je odgovoran i za gradnju drugih megalita po Europi. Taj narod bio je svjestan energetskih silnica te ih je pomoću megalitskih građevina znao kanalizirati i koristiti.

Potaknuti takvim otkrićem neki i dan-danas na Picugama slažu manje komade kamenja poredanih u spiralu prema Fibonaccijevom nizu – matrici koja ja utkana u sav prirodni svijet. Na tim mjestima čovjek se može „napuniti“ dobrom energijom, hrana se sporije kvari, a nekima se produbljuju unutarnja osjetila pa mogu vidjeti duhove i s njima komunicirati. Kroz povijest ova su mjesta također izazivala strahopoštovanje u Istrana pa je njihova mašta oblikovala i brojne predaje o ovim mjestima.

Malik

Autor ilustracije: Milivoj Ćeran

Autor teksta: dr.sc. Luka Šešo

Patuljak Malik

U Istri i hrvatskom priobalju ljudi su često vjerovali u malika ili macića koji se najčešće javlja u liku malenog djeteta s crvenom kapicom na glavi. U nekim predajama ta bića su predstavljala demone brda, šuma, polja ili duše nekrštene, pobačene, umorene djece, a katkad čak i vražićka.

Po svojem djelovanju, malik je ambivalentno biće. Čovjeku čini i dobro i zlo, odnosno vjeruje se, da su malići zaslužni za dobar ulov ribe te da onome koji mu uspije ukrasti crvenu kapicu donosi blago. S druge strane, malik je odgovoran za niz loših djela kojima šteti čovjeku. Vjeruje se da malik krade i skriva stoku te je vraća nakon nekoliko dana, ali stoka više ne može davati mlijeka. Grize i tuče ljude, čini djecu bolesnom, šteti dječjim pelenama pa djeca plaču. Preko noći ruši kuće u izgradnji, trči i pleše oko kuće i ne da ljudima spavati. Međutim, ljudi ga ne smatraju velikom štetočinom, nego često ističu kako im je baš malik, pretvoren u neku životinju, pomogao na putu kući.

Tako je jedan ovčar Andre pričao kako je, dok je čuvao ovce, obolio i nije više mogao hodati pa se sjeo ispod stabla i počeo zazivati u pomoć. Na to je čuo kako mu netko uzvraća i taj glas je bio sve bliže i bliže. Nakon nekoliko trenutaka ispred sebe je vidio malenog magarca koji mu reče: „Zajaši me“. Andre se prvo zbuni, ali zajaše magarčića koji ga ubrzo dovede pred kuću. Kada je Andre sjahao, okrenuo se kako bi zahvalio magarčiću, ali magarčić je nestao i pretvorio se u malenog patuljka s crvenom kapicom te  je počeo trčati nazad prema šumi. Ljudi iz sela koji su ga vidjeli vikali su: „Eno ga, malik, trči po putiću i nosi crvenu kapicu“.

Tako se malik pretvorio u magarčića i pomogao ovčaru Andreu koji od tada svima govori: „Malik je najbolji!“


Autor teksta: dr.sc. Tomislav Pletenac

Malik
Obično se pojavljuje u šumama i rudnicima. S jedne strane tu su na pomoć putnicima i pastirima, a s druge, slično vilama, dijele nagradu za moralno postupanje rudara. Izgleda da se ovdje radi o dvostrukoj tradiciji iz koje dolaze, a s obzirom na izgled zadobivaju isto ime. Unutar jedne tradicije radi se o šumskom duhu, a u drugoj riječ je o podzemnom biću koje posjeduje tajne kovačkog i rudarskog zanata. Upravo je ta druga varijanta donijeta u Istru tijekom migracija rudara, bilo onih koji su dolazili u Istru bilo Istarskih rudara koji su radili u rudnicima širom Europe. Kako god i jedna i druga dio su šireEuropske tradicije.
Šumskog duha prepoznajemo u karakteristika svjetski poznatog irskog folklornog zaštitnog znaka leprechauna, a zaštitinika i pomoćnika rudara prepoznat ćemo u bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka. Kao i kod ostalih fantastičnih bića njihovo je mjesto na granici svjetova. Međutim oni tu granicu radije prelaze nego li ostala bića.

To je uostalom prilično očigledno u bajci o Snjeguljici. Problem Snjeguljice je nedostatak želje za promjenu društvene uloge. Snjeguljica je naime dorasla kako bi postala ženom, ali ne želi napustiti svoje djevojaštvo (upravo je ta liminalna situacija i čini toliko lijepom). Utočište joj pružaju upravo patuljci, nikad odrasla bića s granice svjetova. Pod njihovom se zaštitom uspijevala skrivati sve dok na kraju maćeha nije ispunila svoju dužnost i prevela je na prevaru u svijet odraslih, uništila njeno simboličko tijelo djevojčice.
Malik je u Istri preuzeo sličnu ulogu kada je iz šume zakoračio u rudnike. Rudarstvo, jedna od prvih velikih industrijskih grana u Istri u potpunosti je počela mijenjati ne samo ekonomski nego i cijeli kontekst života Istarskog stanovništva. Na granici između starog i novog načina života morao se pojaviti neki tajanstveni pomagač koji je mogao spojiti najbolje od obaju svjetova.
I upravo se tu pojavio malik. I od prije on je bio u kazivanjima poznat ne samo kao pomagač već i kao onaj koji zna gdje se nalazi zakopano blago (vrlo čest motiv Istarskih legendi). I više od toga. Ako ste bili na oprezu i skinuli mu kapu ili ga uhvatili on bi vam svaki dan davao zlatnike. Danas je Malik uglavnom zamijenjen literaturom za samopomoć i različitim životnim trenerima koji ni blizu ne posjeduju njegovu moć.

Autor ilustracije: Igor Kordej

Divovi

Autor ilustracije: Ivan Gregov

Autor teksta: dr.sc. Tomislav Pletenac

Osim malih bića koja su na pomoć ljudima Istarske legende i kazivanja govore i o divovima. Slično kao i kod vila i oni sudjeluju u gradnji nekih Istraskih tornjeva, ali i cijelih gradova, poput Motovuna. U legendama o divovima kao da motovunska šuma, rijeka Mirna i Motovun imaju posebno mjesto, s obzirom da se na taj prostor odnosi najviše legendi. Osim gradova i crkava, ono što divove razlikuje od vila jest njihova odgovornost za izgled krajolika.
Rijeka Mirna je tako nastala zahvaljujući oranju jednog od divova. Kada bi radili na gradnji gradova dobacivali bi s brda na brdo čekiće. Radna etika što je ključna karakteristika divova izgleda da je bila inspiracija Vladimiru Nazoru koji ih prvi vraća u javnu memoriju. Dobrodušni prema ljudima, radišni, Nazoru su služili kao metafora Istarskih seljaka, a pradavno vrijeme u kojem su živjeli kao izgubljeni raj. To su ujedno i karakteristike postkolonijalnog pisma koje je istovremeno i pokušaj stvaranja identiteta, ali i prijetnja kolonizatorima kako bi se vrijeme divova opet moglo vratiti.
Na to posebno ukazuje i jedan čest motiv koji se nalazi u legendama o divovima ne samo u Istri nego i šire. Motiv govori o bačenom predmetu u rijeku ili more koji će jednoga dana isplivati i donijeti ljudima sreću, u Istarskoj varijanti: „I najzada je hiti vrganj va riku i je reka da kada vrganj pride van, da će bit nazad dobro.“


Orač Dragonja

(Kako su nastale Dragonja, Mirna i Fojba u Istri)

Gdje je sada krševita Ćićarija, bila su jedanput velika mutna jezera, a po ostaloj Istri nigdje potoka ni vrela.
Jednoga dana dođoše Istrani pred orača Dragonju koji je bio visok kao planina.
Rekoše:
– Dragonja i Milonja naš, pomozi nam! U Ćićariji mnogo mrtve vode, a od Ćićarije do mora zemlja suha i žedna. Svrni vodu iz tih tvojih jezera k moru pa će sva Istra biti zelen vrt.
Ljudeskara digne plug i volove pa zaore od prvog jezera sve do obale morske. Kako on reže zemlju, onako voda za njim teče. Kad mu volovi zagaziše u more, on se okrenu. Vidi, nastala je čitava rijeka, a niz nju trava raste i stabla niču.
– He – reče. – Neka se ta voda prozove D r a g o n j a kao i ja.
Sutradan izora div drugo korito. Stvorio je novu, još ljepšu rijeku i rekao:
– Ova teče polaganije. Neka se zato zove M i r n a kao i moja žena.
Kada zatim dođe na treće jezero, a on se nečemu domisli:
– Sad ću izbrazditi najljepšu brazdu pa ću ovu treću rječicu prozvat imenom svoje kćerke Drage.
Ore Dragonja, ore. I treće se jezero suši, a voda osta za ljudeskarom. Stignuo je baš pod kaštel u Pazinu usred zemlje Istre.
Gleda ga s prozora žena moćnoga i silnoga pazinskoga kapetana. Gleda i sve mu se ruga. Ogradila rukama usta, pruža glavu i viče:
– Ej, Dragonja, ostario si. Plitko oreš i brazda ti je kriva. Hoćeš li da ti pomognemo?
On se uvrijedi; digne plug na rame i potjera natrag volove.
Voda se valja pod kaštel, ali joj visoka stijena ne da naprijed. Diže se. Poplavit će, progutat će čitav Pazin.
– Dragonja, mi nismo ničemu krivi. Poginusmo! – viču za njim Pazinjani. I stoji plač žena i djece.
– Bogme niste – veli Dragonja te se vraća. Gazi vodu i udara nogom ispod litice. Stvroi se grdna jama koja siše svu onu vodu.
I Dragonja nije orao dalje prema moru.
Mjesto rječice Drage teče i sada trećom Dragonjinom brazdom vijugava i mutna F o j b a , koja uvire u Pazinsku jamu pa se u njoj i netragom gubi.


Pazinska jama

Najpoznatiji istarski ponor zasigurno je Pazinska jama. Smještena je ispod Pazinskog kaštela, na nekih stotinjak metara ispod njegovih zidina. Sama jama zapravo je mjesto poniranja rječice Pazinčice (Fojbe) koja prije svojeg bijega pod zemlju stvara kraći kanjon dramatičnih vizura. Upravo je dramatičnost ponora i nagli bijeg rijeke u utrobu zemlje nadahnuo predaje kao i neke velike pisce da radnju svojih književnih djela smjeste upravo u ovu jamu. Tako je navodno Dante Alighieri ulaz u pakao iz svoje Božanstvene komedije opisao inspiriran Pazinskom jamom, a Jules Verneov junak Mathias Sandorf iz zatočeništva bježi upravo spuštanjem u Pazinsku jamu iz koje, pomoću nabujale Pazinčice, izlazi na slobodu kod Limskog kanala. Podzemni tok Pazinčice, koja ponire u Pazinskoj jami i izvire pored nekog priobalnog mjesta, zabilježio je u 19. stoljeću i francuski putopisac baskijskog podrijetla Charles Yriarte koji je svojim opisima jame i nadahnuo Julesa Vernea.

Prema pričama, ovca je podzemnim tokovima doplovila do izvora Sv. Antuna u dolini rijeke Raše gdje ju je pronašao pastirov otac. Prepoznavši priliku, pastir je svakog dana bacao u jamu jednu ovcu ne bi li prehranio obitelj, sve dok jednog dana ocu nije doplutalo tijelo vlastitog sina uhvaćenog u krađi. No, Pazinska jama ipak se najčešće spominje uz oranje diva Dragonje. Nakon što je izorao korita dvaju rijeka kojima je dao imena Dragonja i Mirna, prema svojem i imenu svoje žene, Dragonja je krenuo u oranje trećeg korita kako bi uslišao molbe seljaka i prema moru usmjerio ustajalu vodu iz mutnih jezera podno Ćićarije. Dok je on tako orao, došao je do zidina Pazinskog kaštela, a s prozora ga počne zadirkivati žena pazinskog kapetana vičući da plitko ore krivudavu brazdu. Dragonja se jako uvrijedi te stane s poslom i potjera volove nazad. U taj čas voda iz jezera prokulja u pazinsku kotlinu te ljudi počnu zapomagati bojeći se potopa. Dragonja se smiluje nesretnim ljudima te udari nogom podno zidina kaštela, a od udarca se otvori velika jama i proguta svu vodu iz okolice.[iv] Stoga i dan danas krivudava Pazinčica ponire u jami koju je stvorio Dragonja i ulijeva se u more na nekom čudnom, nepoznatom mjestu.


Autor ilustracije: Tomislav Tomić

VELI JOŽE
(Prerađeno za djecu)

Jožin Hrast

Bilo je to davno, davno, pred mnogo stotina godina.
Onda su Mlečići vladali jednim dijelom Istre, te lijepe zemlje na sinjemu moru. Bio je njihov i Motovun, grad, što se diže na visoku brdu pokraj rijeke Mirne. Ispod Motovuna velika je hrastova šuma. U njoj su Mlečići sjekli grede i daske kojima su gradili velike lađe.
Jednog ljetnog dana jahao je mletački glavar u Istri, providur Barbabianka, iz šume u grad. Proto Zvane tjerao mu magarčića. Barbabianka sješe da se malko rashladi pod sjenatim hrastom. Njegov magarčić ugleda plast sijena pokraj neke daščare te potrča tamo. Najedanput nešto lupnu o hrastovu krošnju. Začu se kako grane pucaju. Magarčić strmekne niz deblo i udari u crnu zemlju.
– Aiuto! Aiuto! (U pomoć! U pomoć!) – klikne providur i skoči na noge.
Blizu stoga sijena stajao je onaj koji baci magarčića u hrastove grane. To bijaše čovjek visok kao planina, jak kao bik i mrk kao oluja. Naljutio se gorostas što mu magarčić istrgnu s plasta nešto sijena. Uhvatio ga za rep i bacio uvis, a sada gleda mrko u providura. Barbabianka se tresao od straha.
– Ne bojte se, gospodaru, – reče proto Zvane. – To vam je kmet Jože. Meni siječe hrastove u šumi, a motovunskim građanima pase ovce i kopa zemlju.

Veli Jože i motovunska zvona

Ima u istarskoj zemlji gradić Motovun koji je već davno, davno imao za slugu gorostasa Velog Jožu. Div je bio takav da nije mogao hodati po tijesnim ulicama gradskim, pa je stanovao u šumi ispod grada. On je građanima kopao vinograde, orao njive, pasao stoku, sijekao drva, a grad mu je svake subote davao za platu pečenu kravicu.
Jedne subote Motovunjani rekoše: «Jože je izjelica, proždrljiv kao vuk», pa mu doniješe mjesto kravice pečeno tele. Jože ga proguta i ne reče ni riječi.
Druge subote dadoše mu pijetla. To nije bilo Joži ni za jedan zub, ali je i sad šutio. Treće subote – baš uoči Božića – dadoše mu miša. Onda div reče: «Al ja sam vam nosio izdaleka kamenje za vaš lijep zvonik.» – «Ili tako, ili nikako», odgovoriše građani.
One noći Veli Jože preskoči gradske zidine, naprti toranj na leđa i otide. Svanu Božić, a građani u čudu. Ne čuješ zvonjave; propao zvonik u crnu zemlju. Zovu Jožu da ga iskopa i digne, ali se div ne ozivlje. Lutaju žalosni po gradu, kad o podne cin! Don! Cin! Zapjevalo je pet zvona u šumi ispod grada. Svi trče tamo, te imaju što da gledaju. Posadio orijaš toranj između visokih hrastova pa se prometnuo u zvonara; svakim prstom vuče po jedan konop.
«Dobri Jože, prosti! Našemu je gradu bez zvonika kao čovjeku bez nosa.»
«Što ćete mi dati?» odgovara gladni div.
«Za svako zvono nešto. Za Zveckalo kokoš, za Zvrčkalo ovcu, za Mrmljalo kozu, za Gunđalo prasicu, a za Brnjalo pečena vola.»
«Ej, to je nešto», reče orijaš pa se odmah pomiri sa svojim gospodarima i vrati im toranj.


Kastavski “Hajdi”

Davno je bilo kada su u Kastavštini živjeli veliki i jaki ljudi. Nema ti dan-danas na svijetu toga junaka koji bi se bio mogao mjeriti u snazi s tim ljudeskarama. Oni se nijesu nikoga bojali, a dobroga su Boga uvijek grdili. Zvali su se «hajdi».

Dva od njih, Bradonja i Nogonja, htjela su zidati svoje gradove na glavici dvaju brda. Skočio Bradonja na Učku, otkinuo veliko kamenje, pa ga naprtio na leđa i ponio na vrh brda Svete Katarine. Nogonja pružio obje nožurine, pa skok: na Snježnik; dopeljao s njega kamenčiće na vrh brda Gradine, da gradi svoju kućicu.

Vidjeli hajdi da nemaju bata, pa pokupili hrpu željeza i skovali bat koji je bio težak 20 centi. Uzeo ga Bradonja i otišao na svoj vrh. Tuče i lupa kampanje da se zemlja trese. Kada se umorio, legne u travu. Bio bi i zaspao da ga drug ne zovnu s vrha Gradine, uru daleko.

Vikne mu Nogonja: «Ala brat, podaj bat!» Bradonja ustane, digne bat, zamahne i baci ga na Gradinu. Dok je jedan počivao, drugi je zidao. I tako je onaj bat letio više puta na dan od jednoga vrha na drugi, da je bila strahota gledati.

Ali dobrome Bogu dodijala njihova oholost i njihove psovke, pa posla jak vjetar koji dočeka onaj bat, pa ga digne visoko, kao da je od slame i baci ga u more. Sinje je more progutalo bat, a crna zemlja one pogane ljudeskare.

Vampir

Autor ilustracije: Esad Ribić

Vampir – U pučkom vjerovanju, mrtvac koji ustaje noću iz groba i siše ljudima krv, a posjeduje čarobne i nadnaravne moći. Vampirom postaje zao čovjek ili onaj kome je vampir sisao krv. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o nemrtvim krvopijnim stvorenjima ili vampirima. No, sam izraz vampir potječe s Balkana i Istočne Europe, gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18. stoljeću proširili na Zapadnu Europu.
Prva dokumentirana uporaba riječi vampir jest za osobu pod imenom Arnold Paole (vjerojatno: Arnaut Pavle?) iz sela Medveđa kod Kruševca u Srbiji 1725. u izvješću lokalnog liječnika Beču u vrijeme kada Srbijom vlada Austrija (1717.-1739.).
U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja, od kojih je jedna i krv te se termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za, na primjer: pijavice, komarce i neke vrste šišmiša.
U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se i kao pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se rabe za demoniziranje pojedinaca ili skupina jer se vampiri, prema nekim narodnim vjerovanjima, smatraju demonima i oličenjem zla, jednaki Sotoni.
Mitovi o krvožednim stvorenjima poput vampira postojali su još u drevnim civilizacijama Egipta, Mezopotamije, Perua, Indije i Kine, sudeći prema mitovima i božanstvima koja su imala vampirske karakteristike. Na području Europe mit o vampirima najrašireniji je među slavenskim narodima i njihovim bliskim susjedima (Albanija, Grčka, Litva). Vjeruje se da je nastanak predaja o vampirima povezan sa slavenskim animističkim kultovima.

Prema predajama, Jure Grando bio je prvi europski vampir. Legenda o njemu potječe iz malog mjesta Kringe u Istri. Neobičnu zgodu zabilježio je Johann Weichard Valvasor u svom djelu Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain), koja se prema pričama mještana Kringe zbila 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha.
Naime, 1656. godine umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan lokalni mještanin imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati lokalnom stanovništvu, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća.
Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. Njegova se udovica također žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo, a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio “grupu srčanih ljudi” i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo su se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: “Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira” – nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a “sablasti su pritom navrle suze na oči”. Zatim su mrtvom tijelu pokušali “protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu”, ali im to nije polazilo za rukom te se od “tvrdog trbuha” kolac neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu na što je mrtvac kriknuo, a grob se napunio krvlju. “Časna gospoda egzekutori” su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira, utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

O fenomenu Jure Granda pročitajte u tekstu Proizvodnja folklora – fenomen Jure Granda(.pdf)

Vukodlak

Skulptura od slame: Nikola Faller

Autor teksta: dr.sc. Luka Šešo 

Vukodlak, vampir, štrigon, ris i bilfo

 

Vjerovanja u vukodlake, odnosno u ljude koji se poslije smrti vraćaju činiti zlo, opće je poznato u svim našim krajevima, pa tako i u Istri. Već samo letimični pogled na poveću natuknicu značenja riječi vukodlak u Akademijinu rječniku otkriva kompleksnost ovog bića. Vukodlakom se tako naziva „čovjek, koji poslije smrti poput demona obilazi; vampir; po etimologiji čovjek s vučjim dlakama, vučje ćudi“. Kod Slovenaca se naziva volkodlak, u Čeha vlkodlak, u poljskom wilkołek i wiłak, a kod svih se javlja u značenju čovjeka koji se može pretvoriti u vuka. Također se navodi kako se vukodlak naziva i vilenik, negromante, stregone, vampir, vampyr.[i] Pojam vukodlaka stoga uključuje elemente više različitih bića. Javlja se poistovjećen s negromantima, štrigama (vješcima), vilenicama i vampirom. Uzrok ovakvoj pojavi treba tražiti u predodžbi koja se stvorila kroz više stoljeća u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi i dovela do stapanja brojnih elemenata duhova pokojnika, noćnih planinskih duhova germanskog svijeta (Alps), antičkih striga, slavenskih mòra, vukodlaka i vampira.[ii] Mađarska Folkloristkinja Eva Pócs upućuje da se vjerovanje u vukodlake spominje u srednjem vijeku među slavenskim narodima te se kasnije proširilo na susjedne narode poput Albanaca, Grka te među Nijemce i Armence.[iii] Tako danas vukodlaka možemo naći u engleskom kao werewolf, škotskom warewulf, njemačkom Werwolf, francuskom loup-garou, talijanskom lupo mannaro, albanskom Boyrbolak, grčkom Bambyras itd.
Hrvatska riječ vukodlak ima dva etimološka tumačenja. Prema prvome vukodlak je onaj koji ima vučju kožu ili ima odjeću kao vuk.[iv] Drugo tumačenje povezano je s riječju dlaka, a može se povezati i s lakos (grč. koža, krpa). Očigledno je stoga da je slavenska riječ vukodlak postala kulturnim dobrom balkanskih naroda, odnosno vukodlak je onaj koji može postati vuk i onda ponovno čovjek, a kao vuk ubija ljude i životinje.[v] Međutim, čini se da su se kod Slavena tijekom srednjeg vijeka animalističke osobine vukodlaka izgubile i da su ostale samo glavne osobine, glad za krvlju i nanošenje zla, te se vukodlak stopio s nadnaravnim bićem vampirom pa se vukodlak od srednjeg vijeka ne spominje kao osoba pretvorena u vuka, nego kao dignuti mrtvac.[vi]
Iako će pojmovi vukodlak i vampir nekog odmah asocirati na likove iz fantastične književnosti ili filmova u kojima se vampir javlja kao uglađeni grof Drakula s velikim očnjacima, a vukodlak kao čovjek preobražen u podivljalo dlakavo čudovište nalik vuku, takvi su „fiktivni“ vampiri i vukodlaci produkt višestoljetne popularno-književne distorzije[vii] tradicijskih vjerovanja u kojoj vampir i vukodlak imaju neka drugačija značenja i izgled. Vukodlak i vampir u tradicijskim vjerovanjima Južnih Slavena egzistiraju ipak na drugačiji način. Kao prvo, vukodlak i vampir su zapravo izjednačen pojam. Ako nekada i nisu označavali isti pojam, ta su se dva pojma s vremenom tako slila jedan u drugi da je danas nemoguće izdvojiti jedan od drugoga.[viii] Premda postoje mnoga nagađanja o različitosti, značenju i daljnjoj etimologiji, ova dva pojma, koja sežu u razdoblje još prije srednjeg vijeka, posljednjih nekoliko stotina godina označavaju „dignutog“ mrtvaca koji napada ljude i životinje s tom razlikom da se vampir javlja kao tabuistička zamjenica riječi vukodlak, što znači da je potpuno isti pojam zamijenjen drugom riječju radi „zavaravanja“.[ix] Stoga se riječ vampir pretežno javlja na istočnom južnoslavenskom području, a proširila se ostatkom Europom tijekom poznate vampirske histerije u Srbiji.[x] Kod Hrvata gotovo uvijek nalazimo naziv vukodlak.

Postanak i izgled vukodlaka

Istarska tradicijska vjerovanja u vukodlake nešto su kompleksnija od onih iz drugih hrvatskih regija. U Istri, u kojoj se vukodlak još naziva fudlak ili kudlak, on predstavlja iznimno zlu, pretežno mušku osobu koja se nakon smrti diže iz groba u prilici kožne mješine bez kostiju, pune krvi te napada ljude i životinje. Slično je i u ostatku Hrvatske. Međutim, u Istri, pored dignutog mrtvaca, vukodlakom se često naziva i živa osoba, odnosno vještac, štrigon, muška varijanta štrige. U nekim slučajevima vukodlak stoji na vrhu demonske hijerarhije, odnosno, vjerovalo se da postoje štrige i štriguni, koji su za jedan stupanj slabiji od bića pod nazivom ris.[xi] On je pak slabiji od bilfa, poglavara štriga[xii] dok je najjači i poglavica svima upravo vukodlak koji čovjeka odmah ubije.[xiii] Stoga u Istri nalazimo vukodlake kao poglavare žive demonske družbe. Oni su živa ljudska bića, iznimno zla i moćna i treba im se svakako skloniti s puta.
Kao i štrige, rađaju se u crvenoj ili crnoj košuljici (placenti) za koju se vjeruje da krije nadnaravne moći. Roditelji ili babice često bi nastojali i javno obznaniti rođenje takvog djeteta jer se vjerovalo da će na taj način budući vukodlak izgubiti zle moći. Katkad se košuljica zakopavala ili se nosila svećeniku kako bi blagoslovom ili krštenjem raskinuo zle moći koje bi rođeno dijete moglo „naslijediti“ od košuljice. Sâm specifičan način rođenja u crvenoj ili crnoj košuljici, međutim, nije nužno značio da se rodio vukodlak, nego osoba koja će za života biti zla. Rođenje u crvenoj ili crnoj košuljici, kao što smo rekli, tješnje je povezano s postankom i rođenjem štriga (i mòra) koje su po svojem karakteru također zle. Problem nastaje ako znamo da je vukodlak u većini tradicijskih vjerovanja Istre ipak prvenstveno biće nastalo nakon smrti osobe koja je za života bila iznimno zla pa se nazivala štrigunom. Rađanje u crvenoj košuljici stoga bi se moglo protumačiti rađanjem štriguna koji će se tek nakon smrti povukodlačiti jer vukodlak se zapravo ne rađa, on postaje od umrle osobe. Upravo takav štrigun bio je, danas sve popularniji, Jure Grando iz Kringe prozvan vampirom koji se 1672. godine navodno digao iz groba i povukodlačio.[xiv] Takva „povukodlačenja“ pokojnika nastojalo se uvijek spriječiti. Ljudi su zato pribjegavali raznim prevencijama pa su čuvali mrtvace da ih ne preskoči pas, mačka ili kokoš jer se vjerovalo da upravo ti događaji prethode „povukodlačenju“.
Dogodi li se da se netko ipak pretvori u vukodlaka, ljudi će ga susretati u raznim oblicima. Najčešće se pojavljuje kao mješina puna krvi ili kao napuhana kožetina bez kostiju. Međutim, nadnaravne moći omogućuju vukodlaku da se pretvara i u razne životinje. U Istri je pretvaranje nadnaravnih bića u životinje poput mačaka, volova i prasaca karakteristično za borbu krsnika (dobrog bića koje štiti ljude) i štriga ili štriguna koji su kao zla bića crne boje, a krsnici, koji se bore protiv zla, šarene ili bijele boje. Međutim, ponekad se u ulozi krsnikova neprijatelja javlja i vukodlak koji se poput štrige pretvara u crnu životinju, najčešće u vola, prasca ili konja, a ponekad i u crnu mačku.[xv]

Djelovanje vukodlaka

Vukodlaka folkloristički zapisi najčešće spominju kao biće koje plaši ljude i nanosi im veliku štetu. Hoda u mraku, po šumama, napada čovjeka na križanjima bez raspela, u noćima uoči velikih blagdana i čini zlo. Najčešće napada svoju rodbinu koja mu se za života zamjerila ili ima s njom neke neriješene dugove. Najveći broj primjera vukodlaka ipak spominje samo kao biće koje zapravo želi skrenuti pozornost na sebe i svoje „probleme“. Tako se vjeruje da se vukodlaci, među ostalim, vraćaju otkupiti svoje grijehe ili zbog određenih problema koje nisu uspjeli razriješiti tijekom života. Stoga, iako se može ukazati svima, vukodlak ipak najčešće dolazi upravo onima koji ponajbolje poznaju njegove „probleme“. To su, dakako, njegovi ukućani i rodbina koja nakon posjeta nadnaravnog rođaka plaća mise i moli se za nemirnu dušu pokojnika. Sve nas ovo navodi da razmislimo kako je vukodlak zapravo tragično biće koje traži pomoć od svojih bližnjih jer samo želi biti iskupljen za učinjene grijehe. No, nije uvijek tako. Često se dogodi da se vukodlak vrati svojoj udovici ili kakvoj drugoj djevojci ne bi li ju zaveo, silovao ili oteo te nerijetko iz takvih susreta nastaju izvanbračna djeca čudnog izgleda.
Maliciozne nakane i moći kojima su vukodlaci štetili ljudima, kao i njihova sklonost maltretiranju, neobičnom glasanju i drugim načinima zastrašivanja, izgleda da su ipak nadjačale karitativnost čovjeka koji je vukodlacima pomagao molitvom i plaćanjem misa. Ljudi su se ipak odlučivali i na efikasnije uklanjanje vukodlaka te su se, osim zbrinjavanja njegove duše, pobrinuli i za njegovo tijelo, odnosno nastojali su ga uništiti ako propisane preventive nisu djelovale.

Ubijanje vukodlaka

Kontinuirani strah od vukodlaka s vremenom je primorao ljude na poduzimanje određenih mjera kako bi se zaštitili od nastajanja, djelovanja i samog postojanja vukodlaka. Prvo se, po načelu „bolje spriječiti nego liječiti“, nastojalo onemogućiti eventualno pretvaranje pokojnika u vukodlaka. Zbog vjerovanja da se „povukodlačuju“ pokojnici koje na odru preskoči neka mala životinja poput mačke, kokoši ili miša, ljudi su čuvali mrtvace do trenutka ukopa ili su prekrili ogledalo. Ako je pokojnik za života bio iznimno zao i ako se sumnjalo da će se nakon smrti povukodlačiti, poduzimale su se još neke neobične radnje. Budući da je vukodlak zapravo napuhani mijeh ili pokojnikova koža puna krvi, ljudi su obično pokojniku u kojeg su sumnjali da će se povukodlačiti, nastojali napraviti rupu na koži kako se kasnije ne bi napuhala. Iz istog su razloga pokojniku rezali i tetive na nogama da ne bi mogao hodati jednom kad se digne te su mu stavljali čavao ili kakav oštar predmet u usta da ne bi mogao gristi ljude i životinje.[xvi] Događalo se ipak da se unatoč svim preventivnim mjerama pokojnik nakon smrti digne i pretvoren u vukodlaka napada ljude. Protiv napada i susreta s vukodlakom postojao je niz zaštita poput već spominjanih plaćanja misa i svećeničkog tjeranja vukodlaka molitvom. Blagoslov kuće, nošenje, križa, molitve, razni zapisi i magične formule koje su izrađivali svećenici ponekad su bile dovoljne za odvraćanje vukodlaka koji je zbog svojeg zla, dakako, bio u vezi s vragom. Ako se ipak nije uspjelo spriječiti nečije „povukodlačenje“ i ako zaštite protiv pojavljivanja vukodlaka nisu urodile plodom, odnosno ako je vukodlak nastavio dolaziti, plašiti i pakostiti ljudima, bilo je neminovno poduzeti krajnje mjere kojima bi se vukodlak ubio. Pod time se podrazumijeva upotreba jedinog oružja kojim se vukodlak može ubiti – glogovog kolca, u Istri poznatijeg kao crni trn.
Sama akcija ubijanja vukodlaka podrazumijevala je pronalaženje i otkopavanje vukodlakova groba te prisutnost jednog ili više svećenika od kojih bi najhrabriji glogovim kolcem probadao i uništavao vukodlaka. Sama akcija najčešće se poduzimala kasno navečer ili rano ujutro kada vukodlak izlazi, odnosno dolazi iz groba. Svećenici bi zvonili i tri puta prizivali vukodlaka, koji bi se nakon trećeg poziva pojavio obično uz velik vjetar koji nagoviješta njegov dolazak. Kada bi se vukodlak napokon našao u grobu, svećenik bi pokušao skrenuti vukodlakovu pažnju i u tom trenutku zadati smrtonosni udarac glogovim kolcem.[xvii]
Sličan scenarij zbio se nekoć u Peroju. Dogodilo se to, prema pričanjima stanovnika, u trenutku kada je preko jedne mrtve djevojčice skočila crna mačka neposredno prije ukopa. Nekoliko dana nakon toga, digao se veliki vjetar i pobio žene koje su prale rublje na moru. Ljude koji su hodali blizu groblja često su našli mrtve i okrvavljene. Tada su stanovnici Peroja odlučili natjerati konja da prijeđe preko groblja kako bi vidjeli što će se dogoditi. Konj je nesmetano prolazio grobljem do trenutka kada je stigao do groba one djevojčice koju je pred ukop preskočila mačka. Zastao je i nije se više htio pomaknuti. Očevici su brzo pozvao popa i krenuli otkopavati grob. Na veliko čudo, u grobu je sjedila djevojčica i češljala kosu, sva prekrivena krvlju. Jedan od seljaka brzo je na nju digao motiku, ali se ona podrugljivo smijala. Zatim su je htjeli ubiti nožem, ali se i dalje smijala. Na to je jedan od seljaka nasrnuo glogovim kolcem na nju, a ona je počela vrištati i trgati se. Nakon kraće borbe seljak ju je uspio probosti kolcem. U tom trenutku digao se veliki vjetar, od kojeg su neki od prisutnih ostali mrtvi, ali vukodlaku od tada više nije bilo glasa i Perojci nastave živjeti u miru.[xviii]

Orko

Autor ilustracije: Igor Kordej

Autor teksta: dr.sc. Luka Šešo 

Viloviti konj orko

Prema folklorističkim zapisima orko ili lorko, manjinorgo, maminjorgo i mrak opisuje se kao duh proklet od Boga koji se javlja kao viloviti konj te se može pretvoriti i u druge životinje poput psa, kozlića, miša, ovce. Vjeruje se da se orko izleže iz kokošjeg izmeta koji sedam godina nije prekopan. Čovjeku koji hoda noću, a najčešće umornom putniku, provlači se među noge i s njim na leđima počne letjeti po mraku. Na orkovim leđima čovjek se opusti, zaspi ili mu se pak pomuti pamet da ne zna za sebe. Tako obamrlog putnika orko lako odvede u neželjenu stranu te ga zbaci sa sebe u neki nerodni kraj, pustinju ili ga ostavi da visi na grani. Još opasnije je ako jahač ostane na orkovim leđima sve do jutra jer kada zakukuriče pijetao, orko nestane, a nesretni jahač se strmoglavi na zemlju i pogine. Orka se navodno može zauzdati samo koncem od janjeće vune ili s krunicom, a onaj koji to uspije, postaje i sam vilovit i može upravljati orkom te ga jahati po nebu kamo god hoće, ali samo do zore, kada sva čarolija nestane.


Autor teksta: dr.sc. Tomislav Pletenac

Orko
Orko je još jedan poznati otimač koji prijeti iz Istarske noći. Pojavljuje se često u životinjskom obliku, a nije neopasno i stati na trag koji je ostavio u šumi. Naime u oba slučaja ponio bi nesretnog putnika u zrak i izbacio ga kilometrima daleko od mjesta na koje je putnik krenuo. S takvim nesretnim karakteristikama otvaraoje niz upotrebljivih mjesta u vjerovanju.
U jednom trenu je mogao poslužiti kao odlična isprika muževima koji bi se predugo zadržavali u gradu ili konobama, da bi već u drugom mogao poslužiti kao čuvar granice sela izvan kojih bi svaki izlazak noću bio opasan. No koliko god naizgled bio bezazlen i sklon šali s ponekim putnikom nismo li i danas svi pomalo nalik na besciljne jahače na orkovim leđima? Nasjedamo kojekakvim praznim ideološkim obećanjima kako je ovaj ili onaj sustav života najbolji ukoliko želimo sretan život. Najmanje se pri tome oslanjamo na vlastite snage i smjerni putnički korak.
Možda bi nam bilo najbolje preuzeti stari istarski recept za borbu protiv Orka – okrenuti naopako košulju ili zamjeniti cipele na nogama, lijevu na desnu i obratno. Drugim riječima možda ideologijska obećanja i nisu najbolja varijanta za konstrukciju vlastitog identiteta i života, pa makar se pretvarala i da su postideologijska (nevidljiva ruka tržišta), već pokušaj izmicanja ideološkoj interpelaciji obrnutim, iskošenim pogledom.