LegendFest Pićan 2016.

„Moje drugo ime je Rapsodija, pripovjedačica lutalica. Svakoj priči znam početak i kraj. Pripovijedati ću vam priče opasne i strašne, ljubavne i one pustolovne o junacima slavnim, djevama bajnim i vremenima davnim. Pripovjedačica sam starog kova, novoga doba, a ove priče u jedan sat stanu, a sjećanja na njih traju i traju. A vi dođite, ugodno se smjestite, priču počujte, a poslije pričajte kako ste tamo i vi bili, medovinu pili i dobro se zabavili!”

Dugogodišnja pripovjedačica Margareta Peršić za male i velike u Pićnu pripovijeda zanimljive priče za male i velike. U svojim nastupima Margareta često koristi animacijske i minimalne scenske elemente kako bi uključila publiku, oplemenila priču smijehom te zvukom ili bojom doprinijela direktnijem stvaranju mentalne slike. Dosad je nastupala na brojnim festivalima i manifestacijama, u školama i vrtićima.

I ove godine na LegendFestu u Pićnu uživati ćemo u njenim pričama.

Strah i ljubav Jure Granda

Sablast probodena, mrtva srca i izduženih očnjaka, taj živi mrtvac – vampir, tišinom strave koju širi, suvereno je zagospodario svijetom: od drevne mitologije i pučkih predaja, medijsko komercijalnog interesa, glamura i kiča, do svih grana umjetnosti i zavidne umjetničke refleksije. Tako stvoreni horizont očekivanja prkosa životu i smrti kojem smo svjedočili (i svjedočimo) u različitim oblicima Jure Granda, vampira iz Kringe, okrenut će gledatelje naglavce, otkrivajući kako je velika i intrigantna priča ovampiru još u mnogome neispričana.

Jure Grando pruža svoje krvavo zrcalo društvu, no daje krv vlastitih žila. I u njemu se reflektira pitanje: Što je zapravo ljudsko i koja mu je sudbina? Daleko od jeftine diskurzivne mode, ova se vampirska kronika bavi, kao svi bitni dramski tekstovi, odnosom čovjeka i svijeta, čovjekovim položajem u svijetu, govori nam o prirodi ljudske egzistencije. Upućuje nas na razmišljanje dirljivo oblikujući najosnovnije pitanje: Kako živimo? Postavlja to pitanje pred suvremenu dušu, pokazujući kako pozornica nije postala suvišna.

U vremenu kad je stil većinom zamijenio misao vraća se na horizont gledališta najslavnije i jedino stablo koje pripada samo ljudskoj vrsti i povijesti, stablo metafizike, stablo ljudskog znanja i spoznaje. No sve je ovdje u neprestanoj dramski napetoj dihotomiji zrcaljenja, jer se to pitanje odraza, refleksa koje očekivano prati vampirski lik, produbljuje u strukturalni i spoznajni sloj teksta/predstave. Znanju i spoznaji nasuprot, u zrcalu koje krvavim prstima drži svijetu vampir Jure Grando, artikulira se jasno prostor indiferentnosti.

Muka. Tu borave kukavičluk, parazitizam, bezvoljnost, nedostatak afirmativnog prema bilo čemu. Dramska lica koja daju tijelo toj indiferentnosti svojom mrtvom težinom i tišinom ne pritišću samo ljudski identitet Jure Granda, pritišću cijelu historiju, našu prošlost, sadašnjost i budućnost, jer do danas to nismo uspjeli iskorijeniti. To su lica koja kada govore, što je široko rasprostranjena mentalna navika, ne govore u svoje ime. Tko govori kada ne govorimo u svoje ime, i što se događa kada se pretvaramo da govorimo u ime drugoga? I tko vodi šutnju, a tko riječima snabdijeva? Nepismeni, oportunisti i oponašatelji nalaze tu sve što je potrebno. Pojedinačni motiv, kolektivni impuls i opću sigurnost da se za masakr jednog čovjeka, njegova dostojanstva i ljudskog identiteta neće odgovarati. Tako se konstruiraju ponašanja, vjerovanja i uspostavlja vlast čovjeka nad čovjekom, jezikom kojim ljudi grizu ljude.

Odraz u zrcalu vampira iz Kringe osvjetljava početak nesreće koja snalazi ljudsko biće kad prisvoji tuđi govor jer, kao na spiritističkoj seansi, ne znamo više tko su živi a tko mrtvi. Ogledalo sablasti iz Kringe probodena srca i obezglavljena tijela, reflektira mnoge opozicije-izbore ljudskoga života: živo srce / mrtvo srce živoga tijela, lice/ naličje, pojedinac/čopor, strah/hrabrost, ljubav/mržnja, muk/govor, vidljivo/ nevidljivo, riječi/djela, laž/istina, prirodno/društveno, svijet/kazalište.

Motiv refleksa, kao dramaturški mehanizam, zadire u samo srce, bit kazališta. Razumijevanja po kojem je svijet pozornica, a kazalište refleks svijetu. Etička je to konotacija i iz vremena kada u upotrebu sve više dolaze riječi koje se zapravo iskazuju u budžetskim proračunima, kada institucije koje trebaju čuvati sjećanje djeluju kao industrije priča koje trebaju zamagliti um i sjećanje. Najčišće kazališna, u njegovom totalnom obliku, aktivirajući mehanizam predstave u predstavi, koji još od Hamletove klopke ima razotkrivajući smisao i cilja na istinu. Upošljavanjem tog mehanizma teatralizma mijenjaju se mjesta prostora igre (glume) i prostor gledanja. Prostor gledanja postaje pozicija svjedočenja o tragediji lika i laži svijeta, a os oko koje se okreće pozornica-svijet, njegovo središte, obezglavljeni je, osakaćeni čovjek-žrtva. Jure Grando. Jer ljudi skidaju glave ljudima, i to je vampirizam koji pokreće svijet. Iza fasade i leđa, eliminiraju se bolji, jači, neprilagodljivi, žarom i marljivošću onih koji su sami pristali da to ne budu. Onaj tko nije u stanju izjednačiti se sa svojom sredinom osuđen je uvijek i svugdje biti žrtva, nikad krvnik, osvajač, pobjednik. Postoje možda razdoblja u kojima su takvi ljudi na cijeni, no povijest ljudskog roda sigurno im nije naklonjena. Jer jedini koje će sredina istinski zamrziti, podići na njih kolac i lopatu, razapeti ih na križ, jesu oni koji se ne znaju izjednačiti. Budući takvi, neprilagođeni, podsjetnik su stadu na sve njihove grijehe i nemoći. Poput Granda, ostaje im tišina samotnosti, izdvojenosti, stranosti, zaborava, očekivanja u odsutnosti, umjesto sazviježđa raz-zviježđe (des-astre).

Iz svoje kazališne vertikale Jure Grando, putnik iz smrti, pomaže nam razmisliti o tome što znači biti čovjek, a njegovo znanje i misao blagoslovljeni su iskrenošću, pročišćenošću, mukom koja se događala i događa se nad čovjekom, nad srcem. Probodenim srcem poučava nas o kucanju ljudskog srca u svoj njegovoj složenosti. Dovodi na kazališnu scenu emociju, još jednu suvremenim senzibilitetom i ustrajnim zarivanjem zubi izgnanu, veliku temu ljudskoga roda.

Tekstom se tako artikuliraju dvije temeljne emocije – strah koji je najjača i najstarija čovjekova emocija, i ljubav. Ljubav možemo, kako se s njom tako često događa, ismijati, pribiti na stup srama, i zatreba li, probiti kolcem ili spaliti. No, svedemo li sve mogućnosti izbora, potreba, želja i snova, ostaje čovjeku samo jedna pokretačka sila koja donosi promjene i moć obnove: ljubav. Po tome je “Vampirska kronika Jure Granda”, kronika ljubavi. Grandova je priča i velika ljubavna priča zbog koje on bez oklijevanja iskušava i krajnje mogućnosti svoje ljudske egzistencije. Grando, i kada dolazi iz svijeta simbola i tragične nemogućnosti za svijet fizički živih, i kada njegove riječi prolaze daleki put do Ivane, postavlja živu emociju u temelj svog ljudskog dostojanstva, prava i identiteta. I u svom postojanju izvan riječi, njegova bi želja mogla glasiti – želio sam da mogu za sebe reći da sam bio voljen, da sam se osjećao voljenim na Zemlji.

Konačno, probodeno srce Jure Granda ne pokazuje samo put do biti svakog čovjeka. Ono nas ovom “Vampirskom kronikom” odvodi na put u mistično srce Istre, autentične i bogate tradicije, ispisujući raskošno ljubavno pismo svoga autora prostoru u kojem živi i osjeća pripadnost.

Redatelj: Damir ZLATAR FREY
Dramaturginja: Vesna ĐIKANOVIĆ
Koreograf i scenograf: Damir ZLATAR FREY
Kostimografkinja: Mirela HOLY
Tekst songova: Damir ZLATAR FREY
Songove uglazbila: Tamara OBROVAC
Scenska glazba: arhiva INK (Darko Hajsek , skladatelj)
Oblikovatelj svjetla: Dario DRUŽETA
Oblikovatelj i producent animiranih video sekvenci: Vibor JUHAS
Asistenti redatelja: Manuel KAUČIĆ, Petra B. BLAŠKOVIĆ
Dramaturška savjetnica: Josipa BUBAŠ
Asistentica kostimografkinje: Desanka JANKOVIĆ
Asistent scenografa: Goran ŠAPONJA
Maska i frizura: Mirija KRALJ, Petra PEKICA KUZMANOVIĆ
Jezična savjetnica za hrvatski standardni jezik: Đurđa ŠKAVIĆ
Jezične savjetnice za istarski čakavski dijalekt: Marija KOSANOVIĆ, Petra B. BLAŠKOVIĆ
Jezična savjetnica za istrorumunjski dijalekt: Viviana BRKARIĆ
Organizator i inspicijent: Manuel KAUČIĆ
Inspicijent: Milan GOLTES

Uloge:
Jure Grando Aleš KRANJEC
Ivana od loze Radetića Iva KEVRA
Meštar Alan KATIĆ
pavlin Juraj Luka BAREŠIĆ
vampirica Elvira Petra B. BLAŠKOVIĆ
Janez Vajkar Valvasor Aleš VALIČ
Boris Perić Stipe KOSTANIĆ
Fuma Kocjančić Vanja JOVANOVIĆ
Foška Jeromela Luka BAREŠIĆ
Luca Radetić Ajdin HUZEJROVIĆ
Micolo Nyena Stipe KOSTANIĆ
Stipan Milasich Dominik KARAKAŠIĆ
župan Miha Radetić Šandor SLACKI
Nerio Negro Franjo TONČINIĆ
Ferucio Pekica Šandor SLACKI ml.
mužikanti i seljani Sedina CEROVAC, Miroslav CEROVAC
otročica iz Tinjana Paola ŠTROS

Izrada kostima: Mirela i Milena DRMIĆ, Desanka JANKOVIĆ, Danilo VUJISIĆ, fundus INK
Izrada scenografije: Danilo VUJISIĆ, Robert ŠURINA, Desanka JANKOVIĆ, Goran ŠAPONJA, fundus INK
Voditelj pozornice: Goran ŠAPONJA
Voditelj svjetla: Dario DRUŽETA
Voditelj tona: Miodrag FLEGO
Voditeljica krojačke radionice i fundusa, garderobijerka, rekviziterka: Desanka JANKOVIĆ
Tehničari rasvjete: Nikola RACAN, Petar ŠĆULAC
Pozornički radnici: Giordano SIROTIĆ, Igor PLOVANIĆ, Zvjezdan STRUŽNJAK, Mirko STANKOVIĆ, Edi ŠUPUT

Performans “Vampir-olog-i-ja” bavi se scenskim nastupom u kojem se glumac pretvara iz lika u lik te se kroz mikro promjene kostima, mime, rekvizite, scene i žive glazbe, kao i kroz text (odigran kao unutarnji monolog svakog pojedinog lika) ulazi u opisivanje mitova, anegdota i raznovrsnih legendi o Vampirima. Legende kojima se ovaj performans bavi, zabilježene su i zapisane u gotovo u svim starim civilizacijama, počevši od Brahmaparusha iz drevnih indijskih manuscripata, preko čeških i njemačkih legendi o Nalapsi i Neuntöter-u, pa sve do Upier & Upyr što su zapravo stari slavenski, ruski i poljski mitovi, a koji su upravo zaslužni kao fonetski izvor današnjeg raširenog termina Vampir.

Ovaj performans najsličniji je onome što Peter Brook naziva “totalnim teatrom” iako se u njemu izvođači bave i epskim teatrom u kojem se kroz promjene ambijenta, glazbe i iskorištavanje ‘prirodne scenografije’ nastoji postići Brehtov V-efekt, na što dodatno utječe glumac koji povremeno iz uloge tj. lika u kratkim intervalima razbija iluziju vraćajući se privatnost da bi opisao situaciju, iskomentirao zadnju priču, opisao uvod u slijedeću legendu ili u potpunoj privatnosti promjenio scenografiju i kostim te na taj način razbio svaku liniju ili prepreku između publike i izvođača.

Osim spomenutih, performans se dotiče pravih medicinskih fenomena tj. sindroma koji su do današnjeg dana prepoznati čak i u oficijelnoj zapadnoj medicini te su opisani na neodoljivo sličan način nekim od ispričanih legendi; a kao dodirne iili povezne točke spominju se, iako samo informativno i rumunjski Varacolaci, afrički Asasabonsam-i, grčki Callicantzaro-i I Malezijski Penanggalan-i.

U performansu sudjeluje jedan glavni glumac tj. Pripovjedač (Narator) i Kor (zbor sa glazbalima koji promjenama ritma i glazbe tumači veći dio promjena kultura, civilizacija ili atmosfere u kojem se glavni glumac nalazi). Pripovjedač je istovremeno i žrtva i scenograf i starac u prolazu te se tijekom performansa mjenja u najmanje 15 različitih likova od kojeg svaki ima svoj identitet, naglasak, karakter, držanje etc.

Udruga „Kaštel” osnovana je 2013. godine. Bogatim programom pokušavaju oživjeti srednjovjekovnu i renesansnu povijest. Organiziraju srednjovjekovne viteške borbe, streličarstvo te razne srednjovjekovne igre i uprizorenja poput kmetskog stolca, gondule i sl. Igrama, atmosferom i raznim događajima trude se dočarati srednjovjekovnu kulturu, odnosno, makar na kratko omogućiti povratak u srednji vijek.

Za posjetitelje LegendFesta u Pićnu ’16 izvode:

• Svečani mimohod vitezova u pratnji bubnjara kroz cijeli grad
• Viteške borbe različitim oružjem za ruku mlade princeze
• Skeč „vampir” koji će se održati na trgu među ljudima
• Legendu o Mare Radoslović, lokalnoj travarki koja je 1632. spaljena u Savičenti. Legendu će dočarati viteškim borbama i poštenim srednjovijekovnim suđenjem i spaljivanjem!
• Lov na vampire
• Fire show – uzbudljive borbe vitezova vatrom
• Posjetitelji imaju mogućnost posjetiti srednjovjekovnoi kamp i fotografirati se sa opremom

Škarpino XVI, potomak Luja XV drito iz Rumunjske sa glogovim kolcima žonglira, bazdi na češnjak i vadi ljudima krv smijehom. Škarpino XVI izvodi polusatne idiotarije. Davor Peršić koji sam sebe naziva profesionalnim budalašem izvodi ludo zabavan komedijaško – lakrdijaško – žonglerski kolaž program u koji uključuje publiku u brojnim točkama.

Muzicira s djecom, žonglira, balansira, penje se na snažne muškarce, visi naglavačke, dijeli diplome i priča gluposti, a sve to u šaljivoj cjelini od dvadeset pet minuta.

Vatreni performans – duo Artifan – Davor i Margareta Peršić

Vatreno plesni spektakl – Artifan (Davor i Margareta Peršić), Hasya (Ivica Škaro i Sunčica Dropulić) i Natya (Sofija Mihoković)

Vatreni performans zatvaranja LegendFesta – Nikola Faller

Projekt se sastoji od uređenja eksterijera i interijera prema obrascu simboličkog prikaza ljudske Svijesti i Podsvijesti.

Tako je polovica grada Pićna lijevo od crkvenog tornja, predio koji je mračan, taman, nesiguran. Ono podsvjesno u nama svima nad kojim nemamo kontrolu, ali koje zato nije manje istinito i stvarno. Ovdje šeću Vampiri i kojekakva bića iz sjene koje nastojimo zatomiti ili izbjeći pod svaku cijenu. Ovdje se pojavljuju strah, iznenađenje, nevjerica….Usudite se prošetati ovim dijelom grada i suočiti sa svojom Podsvijesti.

Druga pak strana, desno od tornja, u kojoj se nalazi Crkva, obasjana je svjetlom, ukrašena je raspelima, križevima, ogledalima, češnjakom…Ta svijetla strana grada predstavlja Svijest. Našu svakodnevicu, sigurnost i mir, zabavu… Predio u kojem se lakše snalazimo, radije boravimo, branimo se od negativnih emocija i zadržavamo kontrolu nad njima.

Osim umjetničkog uređenja grada, projekt obuhvaća i kostimirane animatore koji se kreću gradskim prostorima i dočaravaju određene osjećaje i reakcije posjetitelja.

Kamo ćete krenuti i gdje ćete ostati– lijevo ili desno? Pozivamo vas da istražite obje strane.

Izložba prikazuje stare, originalne predmete iz naroda Srbije i Hrvatske, kojima su se ljudi služili kako bi se zaštitili od napada vampira.

Dio izloženih eksponata je iz mjesta Kringe u Istri i vlasništvo je Muzeja vampira iz Kringe, gdje je i živio Jure Grando, najpoznatiji hrvatski i prvi europski vampir.
Ostali eksponati su iz privatnih zbirki i vlasništvo su Udruge Val kulture.

Uređenje i postav izložbe potpisuju Amalija Albaneže I Ivor Zidarić.

Vampiri

Vampir je, u pučkom vjerovanju, mrtvac koji ustaje noću iz groba i siše ljudima krv, a posjeduje čarobne i nadnaravne moći. Vampirom postaje zao čovjek ili onaj kome je vampir sisao krv. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o nemrtvim krvopijnim stvorenjima ili vampirima. No, sam izraz vampir potječe s Balkana i Istočne Europe, gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18. stoljeću proširili na Zapadnu Europu.

Prva dokumentirana uporaba riječi vampir jest za osobu pod imenom Arnold Paole (vjerojatno: Arnaut Pavle?) iz sela Medveđa kod Kruševca u Srbiji 1725. u izvješću lokalnog liječnika Beču u vrijeme kada Srbijom vlada Austrija (1717.-1739.).
U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja, od kojih je jedna i krv te se termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za, na primjer: pijavice, komarce i neke vrste šišmiša.

U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se i kao pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva.
Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se rabe za demoniziranje pojedinaca ili skupina jer se vampiri, prema nekim narodnim vjerovanjima, smatraju demonima i oličenjem zla, jednaki Sotoni.

Mitovi o krvožednim stvorenjima poput vampira postojali su još u drevnim civilizacijama Egipta, Mezopotamije, Perua, Indije i Kine,[4] sudeći prema mitovima i božanstvima koja su imala vampirske karakteristike. Na području Europe mit o vampirima najrašireniji je među slavenskim narodima i njihovim bliskim susjedima (Albanija, Grčka, Litva). Vjeruje se da je nastanak predaja o vampirima povezan sa slavenskim animističkim kultovima.

Jure Grando

Prema predajama, Jure Grando bio je prvi europski vampir. Legenda o njemu potječe iz malog mjesta Kringe u Istri. Neobičnu zgodu zabilježio je Johann Weichard Valvasor u svom djelu Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain), koja se prema pričama mještana Kringe zbila 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha.

Naime, 1656. godine umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan lokalni mještanin imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati lokalnom stanovništvu, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća.
Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. Njegova se udovica također žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje.
Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo, a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu.

Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio “grupu srčanih ljudi” i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo su se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: “Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira” – nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a “sablasti su pritom navrle suze na oči”.

Zatim su mrtvom tijelu pokušali “protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu”, ali im to nije polazilo za rukom te se od “tvrdog trbuha” kolac neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu na što je mrtvac kriknuo, a grob se napunio krvlju. “Časna gospoda egzekutori” su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira, utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

Manuel Šumberac mladi je hrvatski ilustrator koji je izradio prezentacijski vizual za 3. Legendfest u Lukavcu (2016.) na temu zmaja.

Rođen je 05. kolovoza 1988.u Puli (Hrvatska), gdje 2007. maturira u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna, Odsjek Grafičkog dizajna. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za animirani film i nove medije. 2010. godine postaje Prvostupnik,a 2013. Magistar animiranog filma i novih medija. Tokom studija dobiva brojna priznanja za najboljeg studenta godine.
Do sada je realizirao 4 autorska animirana filma ESCARGOT (2010), VESLA / THE OARS (zajdeno sa Zdenkom Bašićem , 2011.), U SJENI / IN THE SHADOW (2011.) i MEHANIČKO SRCE (2013.) te 3 animirana glazbena videa za hrvatskog glazbenika Gibonnija, ŽEĐAM, TOLERNCU i VESLA.

Pored animacije bavi se ilustracijom. Ilustrira niz slikovnica, PINOKIIJA, SNJEGULJICU i SNJEŽNU KRALJICU izdavačke kuće Carlton Book Ltd,, NIGHT BEFORE CHRISTMAS izdavačke kuće Hodder Children’s Books, MIDSUMMER NIGHT’S DREAM izdavačke kuće Harper Collins, zbirku priča i pjesama E.A.Poa, STEAMPUNK POE i FRANKENSTEINA izdavačke kuće Running Press, STEAMPUNK CITY izdavačke kuće POW!, BABA JAGA I DIV ZABORAV izdavače kuće Profil, te brojne naslovnice za knjige domaćih i stranih izdavača.

Na ovogodišnjem LegendFestu izlaže svoje radove minijature nastale kao inspiracija pjesmom Miroslava Mike Antića koju možete preuzeti ovdje Mit o ptici (.pdf).

U Istarskoj županiji natječaj LegendArt organizira udruga Val kulture u suradnji sa Općinom Pićan. Radove osnovnoškolaca Istarske županije na temu vampira, ali i šišmiša, pećina, pazinske jame, i drugih bića i osoba iz bogate kulturne baštine Istre izlažemo na LegendFestu u Pićnu.

Putovanje do Sebe i Natrag je koncert koji se temelji na Jeleninom albumu „Voyage” (2013.) koji predstavlja glazbeno putovanje na 4 jezika (hrvatski, engleski, portugalski i francuski). Album je bio nominiran za Porin i prihvaćen od glazbenih kritičara kao „najeuropskiji album”, „Voyage je putovanje za svaku preporuku… na koje bi svatko barem jednom trebao krenuti”…

Jelena koncertom VOYAGE objedinjuje svoju igru s jezicima na kojima pjeva i s ponosom predstavlja originalne pjesme skladane upravo za nju. Obzirom da je fado glazba koju je pronašla i od koje se ne želi oprostiti (osim toga, tu je i njen koncertni program isključivo fado glazbe), i na koncertu VOYAGE se izvodi fado. ‘Voyage’ je koncert/album ispunjen toliko lijepim pjesmama, otpjevanim s toliko emocija i strasti da vam jednostavno neće dozvoliti da radite nešto drugo slušajući ih. Bez sumnje, najbolji album u karijeri Jelene Radan.

Gotovo svih 14 pjesama predstavlja Jelenu kao vrhunsku autoricu, pjesnikinju i pjevačicu kojoj je ljepota pjesme i snaga stihova, te samog izvođenja, jedini i glavni cilj. Kao slikaru lijepa slika ili kiparu lijepa skulptura. Pjesmama na hrvatskom, engleskom, portugalskom i francuskom jeziku, Jelena se predstavlja kao umjetnica koja ne bira sredstvo (jezik) izraza u trenucima kada želi izraziti svoje emocije i ispričati neku priču.

Istovremeno, njezin prateći bend u sastavu Miroslav Navračić, Emil Gabrić, Ivan Gazibara, te instrumenti koje sviraju (violina, kontrabas, harmonika i udaraljke), od svake je pjesme stvaraju malo komorno djelo koje djeluje poput intimnog koncerta održanog samo za vas. Akustična pozadina svih pjesama daje poseban šarm i ugođaj zbog kojeg gotovo svih 14 pjesama sjaji tom finom intimom. ‘Voyage’ je album koji vas doista vodi na putovanje jer je Jelena odabrala dobitni tim.

‘Voyage’ je toliko topao album da vas pjesme na njemu doista mogu odvesti na put, daleko, daleko odavde, daleko od stvarnosti u nestvarni, ali postojeći svijet kakav još samo postoji u ovakvim pjesmama i kod umjetnika koji žive u njemu. Sudeći po ovom albumu, Jelena je u potpunosti pronašla svoj glazbeni izraz koji je očito tražila svih ovih godina. I treba ga se držati jer na ovom albumu zvuči kao da joj netko poklonio sve zlato svijeta.

KRIES je sedmeročlani bend koji nadahnuće pronalazi u melodijama i tekstovima tradicijskih pjesama, u slavenskoj mitologiji, dinarskom ritmu i zvukovima mediteranskih glazbala. Dosadašnjim djelovanjem Kries je prisvojio epitet najaktivnijih i najatraktivnijih predstavnika world music scene s ovih prostora. Njihove pjesme pronašle su svoje mjesto u eteru radijskih postaja diljem svijeta kao i na međunarodnim cd kompilacijama toga žanra.

Recenzije glazbenih kritičara inozemnih medija puni su hvale za njihove albume i koncerte, a virtuozna svirka i energična scenska pojava samo su neki od razloga njihovog iznimnog uspjeha kod publike širom svijeta. Osim u Hrvatskoj, Kries je nastupao na solo koncertima i festivalima u Austriji, Češkoj, Irskoj, Škotskoj, Kanadi, Mađarskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Engleskoj, Maleziji, Borneu,… (Sziget Festival, United Islands, ColoursofOstrava, Rainforest World Music Festival, Celtic Connections, Balkan Fever, RTE, Roots&Blues, Druga Godba,…) Kao ideja, KRIES je nastao krajem 2002 godine, a prvi nastup imali su već u ožujku 2003. godine nastupivši u programu otvaranja ITB-a, najvećeg svjetskog sajma turizma koji je održan u Berlinu, gdje je Hrvatska imala čast biti domaćinom svečanog otvaranja.

Njihov prvi album “Ivo i Mara” objavljen je 2004. godine, a 2008. godine objavili su svoj drugi album “Kocijani” u suradnji s Martinom Swanom kao glazbenim producentom. Kries trenutno završava svoj treći album čiji se izlazak očekuje u prvoj polovici 2016. godine. Osim studijskih albuma KRIES je napravio i glazbu za cjelovečernji film “Konjanik” redatelja Branka Ivande (za koju su dobili diskografsku nagradu “Porin 2005” u kategoriji “Najbolji album originalne glazbe za kazalište, film i tv”), glazbu za dvije kazališne predstave: “Glasi iz planina” i “Potjeh”, te glazbu za promotivni film Hrvatskih autocesta.

Sastav:
Mojmir Novaković – vokal
Ivo Letunić – lijerica
AndorVégh – gajde, diple, frula, dvojnice, kaval
Krešimir Oreški – udaraljke
ErolZejnilović – električna gitara
Konrad Lovrenčić – bas gitara
Ivan Levačić – bubnjevi

Stjepan Večković je glazbenik, solista na tradicijskim glazbalima u Ansamblu narodnih plesova i pjesama hrvatske LADO. Osim što je zaljubljenik u gajde, ovaj svestrani umjetnik svira, izrađuje i rekonstruira stara, hrvatska, tradicijska glazbala. Voditelj je seminara i radionica o starim glazbalima. Osnivač je i voditelj Centra za tradicijska glazbala Hrvatske, Hrvatskog gajdaškog orkestra i Gajdaške akademije. Urednik je i voditelj radio emisije “Hrvatsko narodno blago” na Hrvatskom katoličkom radiju. Također, bavi se slikarstvom i pisanjem.

Kao izvođač i predavač sudjeluje na međunarodnim gajdaškim festivalima kao što su: Piping Live Dobitnik je nagrade Hrvatske glazbene unije za najistaknutijeg instrumentalistu na tradicijskim glazbalima za godinu 2000. i 2002. Godine 2003. objavio je prvi samostalni CD pod nazivom “VJETAR KOJI DODIRUJE TRSTIKU”. Dva puta za redom je predstavljao Hrvatsku na Eurosongu, godine 2005. kao član ekipe “BORIS NOVKOVIĆ feat. LADO members” u Kijevu (Ukrajina), te godine 2006. kao član ekipe Severine Vučković u Ateni (Grčka). (Glasgow-Škotska), Gajdovačka (Slovačka), William Kennedy Piping festival (Irska), itd.

Surađuje s mnogim poznatim, domaćim i svjetskim, glazbenicima. Sudjeluje u stvaranju glazbe za razne kazališne predstave i filmove (Transatlantik, Nebo sateliti, Bogorodica, Družba Isusova, Konjanik, Jozef…itd). Mnogi glazbeni projekti u kojima je sudjelovao kao suautor ili glazbenik su dobitnici diskografske nagrade PORIN.